‘Početna instalacija može koštati između 5000 i 10.000 eura. Čak i bez ikakvih poticaja povrat uloženog je od pet do deset godina. A uz poticaje…’
Nije da Fond za zaštitu okoliša ne bi mogao raditi i bolje, dočekao nas je dugogodišnji ekološki aktivist iz Eko Kvarnera Vjeran Piršić kad smo ga, kao čovjeka koji je toliko godina imao, najblaže rečeno, “mnoštvo prigovora” na rad te agencije, pitali odakle promjena?
Piršić nam je objasnio da Fond konačno otvara niz poticaja za proizvodnju električne energije iz fotonaponskih panela, grupiranih prema korisnicima; za OPG-ove, za privatne iznajmljivače, za električne automobile.
“Sad imamo poticaje od Fonda za zaštitu okoliša po 40 udjela za fotonaponske panele na kopnu, 60 posto na brdima i na otocima i 80 posto na ratom razorena područja”, kazao nam je.
Zanimalo nas je koliko je njega koštala potpuna solarna elektrifikacija. “To me je koštalo 69 tisuća i nešto kuna, od čega mi je Fond refundirao malo manje od 40.000 kuna”, odgovorio nam je, dodavši na naše potpitanje o duljini čekanja na refundaciju dodao: “To rade korektno i u roku od mjesec danas.”
Govorimo o onom istom Fondu za zaštitu okoliša, kojega smo godinama pamtili po svinjarijama Vinka Mladinea, A Hrvatska kao država? “U doba ministra Ivana Vrdoljaka država je napravila sve moguće da onemogući solarizaciju Hrvatske u korist uvoznog ugljena”, ponovio nam je gradivo Piršić.
Vremenski rok za povrat investicije
Zbog svega skupa, Hrvatska se dovela dotle da je, premda jedna od najsunčanijih zemalja Europe, ostala na samom solarnom dnu. Odjednom, ta Hrvatska nekome na otoku sada doista električnu energiju iz solarnih panela potiče sa 60 posto, a Piršić je sad energetski neovisan:
“Početna instalacija za obitelj može koštati između 5000 i 10.000 eura. Čak i bez ikakvih poticaja, povrat uloženog je od pet do deset godina. Ali, uz poticaje, to se isplati tijekom između četiri i sedam godina.”
Dodao je i to da, kad imaš apartmane, uz poticaje je povrat između tri do šest godina:
“Provjereno na iskustvu preko 200 objekata na Krku kroz energetsku zadrugu otok Krk, osnovanu još 2012. kao prva u Hrvatskoj.”
Što se to promijenilo? “U međuvremenu je broj papira koji su potrebni za vlastiti fotonapon, smanjen sa 66 na tri”, kazao je, “Vlasnički list, dokaz o legalnosti i ugovor s mrežom.”
Piršić ipak nije odjednom postao romantik, jasno mu je da dandanas energetski neovisni građani smetaju velikim energetskim kompanijama, posebno u dobu klimatskih promjena i što hitnijeg neophodnog odvikavanja čovječanstva od ugljena, plina i nafte.
Kad je tijekom razgovora za RTL-ov portal Piršić kazao da danas već desetak lokalnih zajednica iz Srbije, Bosne i Hercegovine i iz Sj. Makedonije želi slijediti krčki model energetske neovisnosti, bilo nam je zanimljivo kako ono što su pojedini krugovi zagovarali još prije desetljeće i pol – dakle energetske zajednice – danas konačno dolazi na svoje:
“Dio sustava se bori protiv toga da radimo energiju za sebe. Zato je važno reći da je potrebno raditi energetske zajednice. Kad imate dijeljenje energije, mijenja se paradigma energetike i potrošnje. To Europa traži od nas. Treba ići u borbu najesen za dobijemo pravo da se izborimo za svoje sustave.”