Umirovljena profesorica kemije i biologije, Vlasta Žak, ne može boraviti u svom stanu u centru Gline zato jer je zgrada nakon potresa ozbiljno oštećena, no nije mogla dobiti privremeni smještaj ni u Glini, niti igdje u blizini Gline
“Osjećam se ponovno kao da sam u progonstvu, a nemam više snage za to…”, govori kroz plač 73-godišnja Vlasta Žak, umirovljena profesorica koja je generacije i generacije učenika u osnovnoj školi u Glini i u nekoliko škola u Rijeci podučavala kemiji i biologiji. Prije desetak dana ona je skupila najosnovnije stvari i uz pomoć rodbine krenula put Zagorja, u Lobor, da bi se smjestila u unajmljenu klijet, vikendicu u vinogorju izvan Lobora. Kaže da više nije imala izbora, piše Đurđica Klancir za Net.hr.
Znam za jedan mali stan u kojem više nema nikog jer je preminula starica bez nasljednika. Jedino što sam pitala je ima li nade za smještaj negdje blizu mog doma, da mogu pratiti što se zbiva sa zgradom. Ne želim nikakav poseban trajni smještaj, samo da se negdje smjestim – dok ne bude obnovljena zgrada u kojoj imam stan. Ali ništa. Molila sam i čekala da me primi gradonačelnik Stjepan Kostanjević. Znala sam da je u uredu, ali nije me pustio unutra”, govori profesorica Žak za Net.hr.
Teške godine izbjeglištva ostavile su traga
Prošla je i iskustvo izbjeglištva u vrijeme Domovinskog rada, izbjegla je iz Gline doslovno bez ičega, pa i bez dokumenata, i neko vrijeme je volontirala, podučavala djecu u prognaničkom naselju u Kanfanaru. “Bilo je dana kada sam znala biti gladna. Bez ikakvog novca, bez ikakvih primanja, ovisila sam o pomoći za prognanike, o tome hoće li biti kruha u zajedničkoj kuhinji. A znalo se dogoditi da više nema ničeg kada bih navečer došla vidjeti ima li nešto za pojesti.
Kada sam uspjela dobiti dokumente, javljala sam se na natječaje, radila na zamjenama, pet škola sam promijenila prije nego što sam našla stalni posao. A onda kada sam se vratila u Glinu – novi udarac. Htjeli su mi oduzeti stan koji sam koristila kao nastavnica, morala sam se boriti i dokazivati da sam imala stanarsko pravo – jer je jedan čovjek iz nove vlasti bacio oko na taj stan. Srećom, uspjela sam, i nadala sam se mirnoj starosti u svom stanu. I sada opet taj potres. Toliko nesreće u Glini i još k tome ne možete dobiti nikakvu pomoć…”, govori o svom teškom životnom putu profesorica Žak.
Dok razgovaramo, stalno se vraća na tu bolnu usporedbu, da se osjeća ponovno izgnanom iz Gline. Ne samo da nije uspjela dobiti nikakav primjereni smještaj dok traje obnova u Glini, nije naišla ni na kakvu pomoć u pronalasku smještaja za stradale primjerene njihovoj situaciji, izvan Gline, ili barem negdje donekle blizu.
“Dobila sam broj gospođe Gordane, koja je preko nacionalnog Stožera, uključena u zbrinjavanje, nudili su mi da odem u Vukovar ili u Vojnić, ali su mi rekli da se u Vojniću radi o pomoćnom objektu, bez poda… Objašnjavala sam koliko godina imam, kakve sve zdravstvene probleme imam, da imam tu obitelj kod koje ne mogu biti, ali da je bolje da sam im blizu, da ne idem tako daleko, u Vukovar. Jer želim biti tu, želim da se zgrada u kojoj živim što prije sredi, moram valjda biti tu blizu, da mogu sudjelovati… Ali nije bilo nikakvog rješenja”, govori gospođa Žak.
Povjerenstvo ‘razmatra zahtjev’
Otkrivamo da je razgovarala s gospođom Gordanom Valentom, službenicom iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, koja radi na informativnom telefonu za građane. Potvrdila nam je u kratkom razgovoru da je ona komunicirala s gospođom Žak, da je njezin zahtjev zaprimljen u Povjerenstvu, no gospođa Valenta nije članica Povjerenstva, ne može davati nikakve informacije za medije, te nas je uputila na glasnogovornika ureda.
Glasnogovornik, pak, do zaključenja teksta nije odgovorio na naša pitanja, i o slučaju gospođe Žak, ali i broju stanova u društvenom vlasništvu u Glini koji su upotrijebljeni za privremeni smještaj i modelima zbrinjavanja stradalnika.
Dok se, primjerice, u Sisku, točno zna tko je gdje od stradalnika zbrinut, a za one koji nemaju smještaj u Sisku pronađen je privremeni smještaj nedaleko od Siska, dok je kontejnersko naselje u Petrinji već sagrađeno, u Glini sve kao da kasni.
Tek se gradi kontejnersko naselje, vidljivo je da ne postoje ni priključci za vodu niti struju, gradi se na otvorenom području, neki naši sugovornici kažu – na močvarnom tlu – i ne samo da nije jasno kako će se kontejneri grijati za hladnog vremena, nego još više zabrinjava kako će se hladiti kada na tom brisanom prostoru “udari” sunce.
Činjenica je da u Glini još uvijek ima neraspoređenih stanova u državnom vlasništvu i nikome nije jasno zašto gradska vlast ne donosi rješenje o njihovu privremenom korištenju. Mnogi su, kao i gospođa Žak, prisiljeni tražiti pomoć samostalno, pa i sami snositi troškove.
Šutnja iz ureda gradonačelnika Gline
“Vidjela sam da su mnogim ljudima uništeni stanovi i kuće do kraja. Naravno da se nigdje nisam gurala. Bilo je tu obitelji s malom djecom, pa i onih koji su bili stariji i bolesniji od mene. Ali sada se osjećam posve odbačenom. Kako je moguće da građanin ne može dobiti nikakvu pomoć, da mu gradonačelnik zatvori vrata, okrene leđa? Sada sam ovdje u Zagorju, od svoje mirovine, koja iznosi nakon punog nastavničkog staža, 2700 kuna, moram plaćati smještaj, i kako da ja išta uštedim za popravak i povratak u svoj stan? Imam li ja pravo na pomoć u plaćanju smještaja? Sve su to pitanja na koja ja ne mogu dobiti odgovor”, kaže u razgovoru za Net.hr profesorica Žak.
Pokušali smo mi saznati u Gradu Glini koliko Glina ima stanova u državnom vlasništvu i daje li ih na privremeno korištenje, te zašto nitko nije htio razmotriti molbu profesorice Žak, ali nismo uspjeli dobiti odgovor iz Grada Gline.
Pitali smo gradonačelnika Kostanjevića i zašto nije htio primiti profesoricu i porazgovarati s njom, barem pet minuta, s obzirom na to da je generacije Glinjana podučavala kemiji i biologiji, ima reputaciju časne i zaslužne osobe, koja je, konačno, prošla i prognaničku golgotu. No, iz ureda gradonačelnika dobili smo samo – šutnju.