Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, gostovala je u HRT-ovoj emisiji Studio 4, gdje je komentirala slučaj dvogodišnje djevojčice iz Klaićeve.
Inicijativa “Spasi me” na čelu s Jelenom Veljačom vrlo oštro govori o socijalnim radnicima, a Štefica Karačić govori kako je ministru preporučila da vidi koga prima na sastanak. Na njihovim profilima je, ističe, vrlo prost i neprimjeren rječnik.
Karačić ističe da tvrdnja kako je optužila udrugu “Spasi me” za javni linč djelatnika socijalne skrbi i zatražila ostavku ministra ako ih primi – nije točna.
“Nisam tražila ostavku, ostajem pri onome što sam rekla, preporučila sam ministru da pogleda objave na njihovim profilima i da vidi kojim jezikom i na koji način komentiraju sustav kojem je on na čelu. Radi se o vrlom teškim riječima, o vrlo prostom rječniku, o višekratnom ponavljanju da smo svi mi ubojice koje treba likvidirati itd.”
Socijalni radnici nisu bezgrešni
Na pitanje je li vidjela tu korespondenciju i je li ona vjerodostojna, odgovara da nije stručnjak i ne može tvrditi zasigurno, ali joj ju je više ljudi proslijedilo i potvrdilo, piše Net.hr
“Primati takve osobe zaista je neprimjereno, davati im prostor da na svoj način, da iz svoje perspektive komentiraju ono što se događa u sustavu socijalne skrbi, a mislim da bez nas praktičara koji rade u tom sustavu, to nije u redu.”
Mogu li se socijalni radnici nositi s kritikama i jesu li oni bezgrešni pa čak i u ovom zadnjem slučaju, Karačić kaže da ne smatra da su bezgrešni.
“Propusti i pogreške se mogu dogoditi, nekada mogu biti posljedica nemara, nekada nerada, nekada neznanja, ali nekad mogu biti i posljedica neadekvatnih radnih uvjeta, nedostatka resursa i svega što sustavu treba i na što upozoravamo godinama, a što se ne događa.”
Udomitelji pod pritiskom bioloških roditelja
Jesu li članovi udruge Jelene Veljače bili uključeni u izmjene zakona o socijalnoj skrbi i jesu li oni imali takvu mogućnost, kaže da sada vidimo da su vrlo brzo sazvali sastanak, i to u samo dva dana.
“Nemam ništa protiv da javne osobe govore i stanu u obranu nezaštićenih skupina u društvu, ali da su ipak udomitelji ti koje se nešto treba pitati, jer mi svakodnevno radimo taj posao. Ja to ne mogu čak nazvati ni poslom, to je poziv kojim se mi bavimo.”
Kaže da se možete složiti s činjenicom da su udomitelji pod pritiskom bioloških roditelja.
“Oni na neki način smatraju da mi njima oduzimamo djecu, znamo kakva je zakonska procedura, mi nismo ti. Mi dijete dok ne dođe u naš dom i ne vidimo, a kamo li da utječemo na oduzimanje. Ali kada dođe, smatram da bismo trebali imati prava reći treba li se vratiti u biološku obitelj, kakvi su bili kontakti s tom obitelji i da se to mišljenje uzme u obzir. Svaka čast socijalnim radnicima, ali oni dolaze na 15 ili 20 minuta, a mi s tom djecom provodimo 24 sata.”