Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) beskompromisno podržava akciju bojkotiranja trgovina 24. 1. 2024. kao jasan protest naroda protiv rasta cijena, prvenstveno životno potrebnih prehrambenih, ali i inih proizvoda.
SRP, međutim, upozorava da je prosvjed upućen na krivu adresu. Sav bijes se iskaljuje na trgovcima (mada su i oni dijelom krivi), a zaboravlja se da trgovci mogu dizati cijene samo zato što je Vlada stvorila takve uvjete. Veliko dizanje cijena trgovaca je samo posljedica okvira koji je dala Vlada. Trgovci se brane onim što je društveno proklamirano – slobodnim tržištem. Pa tko bi prodao nešto za jedan euro kad može to prodati za dva? Nije moralno, ali poslom vlada zarada (profit) – a ne moral. Vlada je ta koja je trebala urediti odnose tako da se trgovcima ne isplati dizati cijene. To joj je posao. U protivnom imamo sadašnje stanje famozne „nevidljive ruke tržišta“ Adama Smitha koja će izbalansirati ponudu i potražnju.
Upravo u ovom sektoru trgovine najbolje se vidi korist i šteta takvog pristupa.
Upozoravamo na ograničene mogućnosti (svakako potrebnog) prosvjeda kako ne bi bilo naknadnih razočaranja od trenutne euforije. Naime, trgovci znaju da svi moramo jesti pa ono što nismo kupili danas moramo sutra. Trgovcima je svejedno jesmo li danas i sutra kupili po jednu štrucu kruha ili smo samo sutra kupili dvije.
Ova nesposobna vlada licemjerno stvara iluziju pomoći svojim subvencijama. Cijene ostaju iste jer smo na tržištu, htjeli to lii ne, samo što dio njih, famoznim subvencijama, plaća vlada. Čime? Čijim novcem? Našim! Dakle daje mi iz lijevog džepa, a uzima iz desnog i još naplaćuje taj prijenos. Sposobna i odgovorna vlada stvorila bi uvjete na tržištu koji sprečavaju nemoralno (ali tržišno) povećanje cijena. Ova vlada to očito nije sposobna, a i ne zanima je, jer ovako sebe prikazuje Djedom Mrazom koji nekakvim svojim novcem pripomaže onom što je davno morala napraviti kao dugoročno rješenje. Vlada se razbacuje našim novcem i još se hvali kako nam je ona pomogla.
Tragično je, do komičnosti, i ponašanje sindikata kao jedine radničke mogućnosti djelovanja. Tome smo svjedoci i ovaj put. Nakon što je neformalna grupa ljudi pokrenula širok prosvjed, tek tad se javljaju sindikati i njihovi čelnici i iz udobnih fotelja dijele umne lekcije. Pa evo i njima jedne mudre: „Hic Rhdus, hic salta!“
Umjesto da su oni ti koji organiziraju ovakav prosvjed, oni ga slijede svojim pametovanjem. Nisu oni predstavnici radnika, već kapitala koji se brine da se radnici ne bune. Većina njih je ruglo organizacije radnika, a ne ono što se pod sindikatom i sindikalnom borbom podrazumijeva.