U mnoštvu donacija koje je Hrvatska primila za pomoć stanovnicima Sisačko-moslavačke i okolnih županija nakon nedavnog potresa ističu se milijun eura koje je poslala Vlada Srbije te sedam milijuna kuna koje je Hrvatska biskupska konferencija dodijelila sisačkom Caritasu, a sociolog religije i bivši diplomat Ivica Maštruko pojasnio je zbog čega se Crkva u nevolji više oslanja na molitvu nego na pomoć potrebitima
Razorni potresi od pet i 6,2 stupnja po Richteru koji su prošle subote i utorka pogodili Sisačko-moslavačku županiju za sobom su ostavili sedmero mrtvih i još jednog poginulog volontera, višemilijunske štete u tri županije, tisuće ljudi bez domova, uništena je infrastruktura, objekti javne namjene… Hrvatska Vlada reagirala je šaljući pripadnike hitnih službi i vojske na teren da pomognu unesrećenim građanima, počnu raščišćavati ruševine te obnavljati objekte koji nisu doživjeli veću štetu. Otvoren je zaseban račun na kojeg građani i tvrtke mogu uplaćivati donacije, a odmah je osigurano i 120 milijuna kuna novca za interventnu obnovu. U ponedjeljak je premijer Andrej Plenković proglasio stanje katastrofe.
Ljudima iz Siska, Petrinje, Gline, Hrvatske Kostajnice i drugih gradova i sela koji su stradali u ovoj prirodnoj nepogodi u pomoć su priskočile tisuće građana i stotine volontera donoseći im hranu, odjeću i druge potrepštine te im osiguravajući privremeni smještaj, dok pojedine tvrtke šalju svoje proizvode i građevinski materijal. Solidarnost su pokazale i brojne druge države, pa je tako 15 članica Europske unije poslalo svoju pomoć, što u novcu, što u opremi, a u Vladi su istaknuli kako će se moći prijaviti za dobivanje još novca iz Fonda solidarnosti EU, a u pripremi je i izmjena operativnog programa Konkurentnost i kohezija, kojima se priprema još 111 milijuna eura za obnovu.
I druge su zemlje priskočile u pomoć, a u javnosti je najviše odjeknula odluka Vlade Srbije, o slanju milijun eura (oko 7,55 milijuna kuna), novčane pomoći. “Želim im da se oporave i brzo obnove svi objekti. Ako možemo bilo kako pomoći kao Srbija – pomoći ćemo. Veoma mi je žao i spremni smo pružiti svaki vid pomoći, financijsku, tehničku”, rekao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nedugo nakon potresa. Dan kasnije poslao je donaciju, a među donatorima novca našla se i Hrvatska biskupska konferencija. Ona je 28. prosinca, dva dana nakon potresa donirala sedam milijuna kuna za pomoć stanovnicima, odnosno 550 tisuća kuna manje od naših istočnih susjeda.
Paradoksalna situacija
Sociolog religije, bivši veleposlanik Jugoslavije pri Svetoj Stolici, diplomat i saborski zastupnik Ivica Maštruko za Net.hr kaže kako je, kada govorimo o donaciji stranih država i Katoličke crkve, zapravo svejedno tko je koliko donirao, jer novac potječe s istog mjesta – džepova poreznih obveznika.
“Vlada Srbije ima na raspolaganju sve moguće fondove, jer to je država, a ovdje se radi o Crkvi kao interesnoj organizaciji koja ima određena sredstva kojima raspolaže i nije na razini države. Ako pogledate, Hrvatska pošta je dala milijun kuna, ali neke druge firme ne mogu dati toliko. Od države, kao međunarodno priznate zajednice, se očekuje da u tim pomoćima imaju mogućnosti dati druga sredstva, a ne samo donacije u novcu. To se ne može usporediti. Vjerojatno će i neke biskupije na druge načine dati, daju i kroz Caritas i tako dalje. I u jednom i u drugom slučaju radi se o novcu poreznih obveznika kojima raspolažu Biskupska konferencija i Vlada određene države”, rekao je Maštruko.
Crkvena netransparentnost
No, državne financije su transparentne. Poznato je koliko iznosi godišnji proračun, koliki su porezi, izdvajanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje te drugi oblici kojima građani i tvrtke financiraju državu. Ali, financije Katoličke crkve drže se u tajnosti, pa zapravo nitko ne zna koliko je ona “donacija” dobila kroz Vatikanske ugovore od države, jedinica lokalne i regionalne samouprave, tvrtki, istaknutih pojedinaca, pa čak i milodara. Njihove račune Porezna uprava ne “češlja”, a crkveni uglednici nisu dužni popunjavati porezne i imovinske kartice. Neki tvrde da Crkva godišnje “ubere” milijardu kuna. S tim saznanjima jača se dojam da je Crkva mogla dati više. Čovjek koji dobro poznaje funkcioniranje crkvene, ali i svjetovne vlasti upozorava na to, ali i na još jedan moment u donošenju odluka.
“Nije u pitanju je li Crkva mogla donirati više, nego može li s manje novca i na drugačiji način financirati svoje djelatnosti. Crkva ne samo da prima novac iz proračuna, već prima novac za različite namjene i od svih mogućih lokalnih zajednica, što nije evidentirano i nigdje nije poznato. Taj dio davanja je mimo proračuna, mimo ono što država daje za zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenicima po svakoj župi”, rekao je Maštruko i dodao: “Crkva kao institucija ima u Hrvatskoj povlašteni tretman, njoj podilaze od Vlade, političkih institucija, da ne govorim i sredstva javnog informiranja, pritom ne govorim o vjernicima, oni su nešto sasvim drugo. Crkva se ponaša po principu svake institucije, ima hijerarhiju, ima odluke, vodi računa prvenstveno o sebi, a manje o ideji zbog koje je osnovana.”
Jedina pomoć je – molitva
Vodeći, tako, računa o sebi, sredstva pomoći “za potrebe stradalih” prebačena su iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije u Caritas Sisačke biskupije. Volonteri Caritasa su na terenu i zajedno s Crvenim križem pomažu stradalima u davanju hrane, potrepština i pružanju kakvog-takvog smještaja. U međuvremenu je najavljeno uspostavljanje kontejnerskih naselja u suradnji s Malteškim redom. No, konkretnije su donacije već stigle iz mostarskog Caritasa koji je odmah nakon potresa počeo prikupljati potrepštine za građane. Maštruko smatra da Crkva u stanjima katastrofe, poput ove, “niti može, niti treba, niti hoće” pružiti konkretniji oblik pomoći.
“Ona će po običaju svome reći – molite se; na način kao što to i papa radi kad ni biskupi nemaju rješenja. Molite se za zdravlje, molite se za sve unesreće, molite se da ne bude potresa. Crkva to rješava krunicom i molitvom. To je općenito tako. Biskupije koji su bogatije pomažu siromašnijim biskupijama i to služi za održavanje crkvenih i vjerskih djelatnosti. Neki župnici imaju više novca od drugih, to je oduvijek bilo tako. Ili dobivaju novac, pa imaju bogatog Bandića ili nekog drugog”, rekao je Maštruko.
Košić: Crkva se odricala novca
Sisački biskup Vlado Košić je u intervjuu za Večernji kaže kako nije točno da je Crkva dala sedam milijun kuna te da godišnje iz proračuna prikupi milijardu kuna, što je brojka koja često kola u javnosti.
“Nije točno ni jedno ni drugo. HBK je odvojio sve svoje rezerve kao interventni novac za prve potrebe. To ne znači da neće još pomoći. Već su se javili biskupi koji su donijeli odluke koliko će novca donirati, i to je zapravo prva pomoć, a imam i naznake da bi pojedine biskupije mogle sagraditi svaka jednu srušenu crkvu, što bi bilo jako dobro. Što se tiče iznosa koliko HBK, tj. Crkva, u Hrvatskoj dobiva od države, to nije točan iznos. Do vremena ministra financija Slavka Linića bio je to iznos od 300 milijuna kuna godišnje, da bi se poslije, zbog krize, Crkva odrekla 50 milijuna godišnje, što poslije nikad nije vraćeno niti se čak pokušalo staviti na stol kao predmet koji treba riješiti. Za doba sadašnjeg ministra financija Zdravka Marića od tog smo iznosa od 250 milijuna kuna izgubili još 25 milijuna kuna jer smo se odrekli još 10 posto, dakle radi se o 225 milijuna, a ne o milijardu kuna.
Tu laž izrekla je jedna političarka računajući od oka da na 300 milijuna Crkva još toliko dobije od lokalne samouprave i još toliko vjeroučitelji, što je posve neutemeljeno jer su oni zaposlenici škola i prosvjete. Zlonamjernici vide samo dobitak, a ne vide koliko milijuna Crkva daje svojem narodu očuvanjem kulturnih spomenika (što bi po međunarodnom ugovoru između Svete Stolice i država trebala financirati), koliko kroz Caritas i druge humanitarne zaklade i akcije daje obiteljima brojne djece, siromašnim studentima, beskućnicima i drugim skupinama…”, rekao je Košić za Večernji list.
Biskup je dodao kako se tih 225 milijuna kuna dijeli na 15 biskupija i na redovništvo, a da se novac uplaćuje u mjesečnim ratama. Procijenio je da, uz 140 milijardi kuna, koliko otprilike iznosi državni proračun svake godine, novac koji dobije katolička crkva “nije tako velik iznos”. No, o visini iznosa donacija HBK nije htio govoriti.
Pomoći će opet država
Iako je kardinal Josip Bozanić naredio hitnu dodjelu pomoći, Hrvatska biskupska konferencija bi mogla zatražiti i pomoć države. Naime, u potresu je, prema izjavi sisačkog biskupa, oštećeno ili uništeno 25 do 30 crkava, a generalni tajnik HBK Krunoslav Novak izvijestio je da će se o daljnjoj pomoći raspravljati na predstojećem plenarnom zasjedanju, kada će se analizirati situacija i utvrditi potreba pomoći. Košić procjenjuje kako bi se za njihovu obnovu ili gradnju te opremanje moglo utrošiti i pola milijarde kuna.
U takvoj situaciji neće moći pomoći niti papa Franjo koji se oglasio na Twitteru rekavši kako izražava “svoju bliskost s ranjenima i onima na koje je potres utjecao te se molim pogotovo za one koji su izgubili život i njihove obitelji”. Naime, stanje u Vatikanskoj riznici je slično onome kao u domaćoj Katoličkoj crkvi, ali s puno većim iznosima u igri.
“Ovaj papa za razliku od Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. nastoji srediti financije u Svetoj Stolici i Vatikanskom gradu. Teško to uspijeva i ima izrazitih problema. Vidite da su čak i tamo neki kardinali i biskupi manipulirali s Petrovim novčićem, fondom u kojeg vjernici daju novac za papine namjene. I u Svetoj stolici, u katoličkim i kršćanskim redovima, ima nekršćanskog ponašanja koliko hoćete. Ovaj papa nastoji to srediti, jer je stvarno orijentiran prema tome da Crkva mora biti crkva za siromašne i nastoji se tako ponašati. Međutim, to treba povezati s njegovim porijeklom iz Latinske Amerike, gdje je teologija oslobođenja i odnos prema siromašnima i obespravljenima nešto drugačija nego u Europi i u centru katoličanstva. Papa zaslužuje pohvale zbog toga što svojim ponašanjem promovira štedljivost Katoličke crkve”, govori Maštruko i dodaje kako bi financije u Katoličkoj crkvi u hrvatskoj trebalo riješiti po uzoru na Njemačku i Italiju, koje imaju posebne poreze na crkvu, dok ateisti isti iznos uplaćuju humanitarnim organizacijama.
No, dok se to ne dogodi, čini se da ćemo se u teškim situacijama stvarno morati moliti za pomoć, pa čak i od onih od kojih to ne očekujemo, ili se, poput kardinala Bozanića, tijekom posjeta Sisku i Petrinji, pitati “što Bog želi ovime poručiti?”
Net.hr