EKSKLUZIVNO – DAN NA OBUCI! Pogledajte kako izgleda služenje profesionalnog vojnog roka

Idi na originalni članak

Sve više mladića i djevojaka u Hrvatskoj žele postati vojnici. Od 2008. otkad postoji profesionalna vojska – interes nikad nije bio veći, ove godine prijavilo se 155% više kandidata nego lani

Oglas

Mladi se sve više prijavljuju u vojsku. Obuka traje osam tjedana, ročnici su za to vrijeme plaćeni 2000 kuna. Jedna grupa budućih vojnika i vojnikinja upravo u Požegi uči rukovati oružjem i reagirati u slučaju opasnosti, a mi vam donosimo dosad neviđene snimke budućih vojnika u akciji – i to na dan kad su prvi put pucali s pravim mecima.

Postrojavanje i podizanje zastave. Tako počinje svaki dan obuke u vojsci. Ovo je treći naraštaj dragovoljnih ročnika ove godine. Ima ih 306, od čega su 54 vojnikinje.

Nakon postrojavanja kreće šest i pol kilometara dug marš. Sad ih je nešto manje jer 14-ero je ročnika otpalo u prvim tjednima obuke. Ročnici koračaju sretno jer pred njima je važan dan.

“Trenutno u ovom tjednu imamo bojeve gađanja koja su vrhunac vojnog osposobljavanja na dragovoljnom ročištu”, otkriva Milan Čorak, zapovjednik Središta za temeljnu obuku pješaštva.

Danas, na 26. dan obuke, prvi će put upotrijebiti svoje Ak47 puške s pravom, bojnom municijom.

“Osjećam da mi dobro leži u ruci jer već dva tjedna sam s njom i već smo se sprijateljili”, Nikolina Vuković, dragovoljna ročnica.

25-godišnja Nikolina je rodom iz obližnje Velike. Magistra je povijesti, a upisuje i doktorat. Specijalnost joj je povijest Domovinskog rata.

“Moj život koji je podređen tome, i moj odgoj i moje obrazovanje jesu da se stavim u službu svom narodu i svojoj državi.”

27-godišnji stomatolog Ivan priprema se za ispucavanje svojih prvih pet metaka u sto metara udaljenu metu.

“Malo je napeto i malo je trema kad gledamo druge vojnike kako pucaju. Kad dođemo na strelište, više nema puno razmišljanja. Radiš kako ti je zapovjeđeno i to je to”, Ivan Kotarski, dragovoljni ročnik.

U obuci ročnika nema praznog hoda. Svaki dan od 56 dana koliko traje obuka, im je isplaniran u detalje. Od buđenja prije sedam, pospremanja kreveta, doručka i drugih priprema za prave vježbe. Prvi dani na obuci u Požegi su najteži – mladim je ljudima šok kad ostanu bez komfora.

“Najteže mi se bilo priviknuti na to da spavam na krevetu na katu. Uvijek sam mislio da ću ispasti, ali prva noć je prošla u redu”, otkriva Ivan.

“Neke stvari sam prošla, tako da mi ovdje nije bilo neke stvari koju ne mogu napraviti”, kaže Nikolina.

Dosad ih je odustalo samo 14 od početnih 320.

Najdinamičniji dio dana ročnike tek čeka. Maskiranje je neposredna priprema pred akciju. Dok se njeni suborci maskiraju, Donna čuva stražu, nepomično i strpljivo.

“Joooj, puška je jako teška. Ali ne smijem to reći jer ovo je lako pješadijsko naoružanje, ali da je teško, vukli bi ga za sobom”, Donna Vadlja, dragovoljna ročnica.

Donna je završila je fakultet laboratorijske dijagnostike. I kaže da živi za ovaj osjećaj.

Ročnici moraju naučiti kako raditi u paru i kako jedan drugome čuvati glavu. Treniraju ih da budu spremni i u najtežim situacijama kad je neprijatelju možda potrebno i oduzeti život.

“To su teške stvari ako do toga dođe. Ne bih sad voljela o tome razmišljati. Ali činjenica je da smo svi tu spremni na takvu dužnost jer ovo je takav poziv”, dodaje Donna.

Kad završi osmotjedna obuka, svi koji je završe stječu formalne uvjete za ulazak u djelatni vojni sastav. No, ne znaju kome će se ispuniti san i tko će doista naći posao u Oružanim snagama jer mjesta nema za sve.

“Oni dragovoljni ročnici koji ne uđu u djelatnu vojnu službu jednako su bitni kao i oni što uđu u djelatnu vojnu službu zato što ulaze u redove razvrstane vojne pričuve i generalno doprinose nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske”, pojašnjava zapovjednik Čorak.

Nakon još jedne runde marširanja od šest i pol kilometara natrag do vojarne, ročnici vraćaju snagu za nastavak dana. Hrana im je plaćena, a dobivaju i 2000 kuna naknade svakog mjeseca. Ali najvažnija im je prilika da se zaposle u vojsci. Put se nastavlja sutra u osam sati i petnaest minuta.

Dario Todorović

 

Exit mobile version