Mnogo takvih koji ne vjeruju u pandemiju stižu u subotu na Festival slobode. RTL Direkt je htio čuti i njihova mišljenja, pa su u emisiju pozvani i doktorica Lidiju Gajski i doktor Srećka Sladoljeva, koji nisu htjeli doći.
Ali zato je htjela doći liječnica, specijalistica patologije, inače predsjednica Udruge roditelja aktivista, Alma Demirović, koja se zahvalila na pozivu i rekla kako nikada nije imala priliku gostovati uživo u nekoj emisiji.
Demirović je bila i prošli put na Festivalu slobode, ide i sad, a kaže kako oni ljudi s kojima je ona u kontaktu ne niječu postojanje virusa: “Sama bolest koja je prisutna i koju nitko ne niječe, koja je zapravo zloupotrebljena u svrhe koje nisu, hajdemo reći tako, svrhe za očuvanje javnoga zdravlja.”
Više u videoprilogu:
Kaže kako ju smeta činjenica kako se od početka koronakrize nisu uvažavali neovisni znanstveni podaci: “Dakle, da su se od početka covid krize u obzir pri donošenju mjera uzimali dostupni podaci neovisnih znanstvenika i da su se slušali znanstveni argumenti do svega ovoga nikada nije trebalo ni doći.”
Kaže kako je kao medicinar imala načelo afirmativan stav o cijepljenju, kao i da nije o tome previše razmišljala. Do trenutka svoje osobne tragedije:
“Ja sam doživjela to loše iskustvo s cijepljenjem kad je moja kćer u dobi s pet godina cijepljena rutinski po kalendaru obveznog cijepljenja, nakon čega je razvila autoimunu bolest i od tada je njeno stanje nepromjenjivo. Radi se o bolesti koja se zove alopecija. Ona podrazumijeva da su mojoj djevojčici otpale, znači kosa s glave, trepavice i obrve. To je stanje koje je nepredvidivog kliničkog tijeka i nema registriranog lijeka.”
Kaže kako u početku nije sumnjala na cjepivo nego je nastojala isključiti sve druge poznate okidače za to stanje: “I na kraju je jednostavno se potvrdilo da je to mogući i realni okidač kod nje jer ni jednog drugog stanja nije bilo.”
Kaže kako je nakon te tragedije i dalje htjela cijepiti sina dok se nije dala u istraživanje sustava cijepljenja:
“Već petu godinu za redom traje moj intenzivan, dodatna edukacija, pohađanje seminara, čitanje literature i zapravo proučavanje samog sustava cijepljenja u praksi. Kada govorimo o cijepljenju jako je teško svesti odnosno polarizirati temu na za i protiv, jako je kompleksna tema. Ona nije samo medicinka nego uključuje i druge aspekte i pravne i biomedicinske i sociološke i sve druge. Radi se o tome da su neka od mojih otkrića dovela do toga da svaki čovjek, ne samo ja, može opravdano posumnjati u sve podatke koji su do sada dostupni o cijepljenju.
To najprije uključuje činjenicu da je u Hrvatskoj sustav prijavljivanja nuspojava u potpunosti ne reguliran, po jednom članku Zakona o lijekovima, ti liječnici koji su u obvezi prijaviti sve nuspojave na lijekovi, a i cjepiva to u praksi apsolutno ne rade. Kada sam ja nadležnu institucija pitala tko je nadležan za nadzor tog postupka, niti jedna od svih pitanih institucija niti u jednom trenu nije odgovorila. To je bilo prije više od pet godina, ja nemam informaciju da se u tom sustavu nešto poboljšalo.”
Misli kako omjer koristi i štete nije poznat: “Iz razloga što se praćenje nuspojava ne vrši adekvatno i ne postoji ni jedno nadzorno tijelo, ljudi koji su nadležni provesti nekakva takva istraživanja. Do sada nisu u Hrvatskoj proveli analize usporedbe ukupnog zdravlja cijepljene i necijepljene djece da bi se zapravo uopće vidjelo u kom omjeru cjepivo poboljšava zdravlje.”
Kaže kako je dovoljno da mjesec i pol ili godinu i pol dana “slušate najave i konstantnu torturu s najavama kako nećete moći bez toga ništa.”
Na mjere koje uvodi Italije i ostale zemlje, dok Hrvatska ima jako liberalan režim kaže: “Mislim da su naši nadležni poduzeli dobre korake vezano za to i da nisu podlegli panici koju su najvećim dijelom ipak stvorili mediji.”
Kaže kako su podaci koji su dostupni ne opravdavaju omjer svih mjera koje se poduzimaju i javno zdravstvene opasnosti od virusa: “Naravno da su neki ljudi podlegli bolesti. Ne poričem činjenicu da ljudi jesu stradali, ali kao i za javno zdravstveni problem, dakle ne govorimo o tom segmentu da li je za neke ljude opasan ili ne, nego kao javno zdravstveni problem.”
Na podatke kako većina ljudi koji su na respiratorima, nije cijepljeno, Demirović odgovara: “Nije li na početku govoreno cijepljenje štiti od respiratora, znači da neki koji jesu na respiratoru.”
“Ljudima je bilo lagano na početku jer su svi autoriteti govorili da ako se cijepite nećete završiti na respiratoru.”
Kaže kako bi neka javna zdravstvena preventivna metoda trebala biti 100 posto učinkovita da bi imala ikakvo opravdanje u ovakvim okolnostima, a kako ne postoji ni jedan lijek koji nema nuspojave, kaže: “I zato mislim da je sloboda izbora nešto što, ako se zovemo demokratsko društvo, jednostavno je moramo zadržati.”
Kaže kako slobodnu izbora nemaju djeca: “Festival je nadogradnja moje dosadašnje borbe za slobodu izbora. nekako je logično da podržavam ljude koji se bore za slobodu izbora. Što će se desiti 1.10. ne znam jer mi zapravo nismo još dobili nikakvu službenu uputu niti rješenje niti nekakvu odluku niti zakon koji bi to regulirao tako da je stvarno nezahvalno reći u ovom trenu što će se desiti.”
Kaže kako nošenje maski u školi vrijeđa zdrav razum: “Kad vam netko kaže da su djeca jadna, evo ja prolazim pokraj osnovne škole i oni na toj nastavi sjede s tim maskama, poslije toga se ljube, pljuju i tako.”
Na argument da se s maskama minimalizira prijenos virusa u školi, Demirović odgovara: “Jedino rješenje svega ovoga da se počne konačno uvažavati neovisne znanstvene spoznaje. Onda ne bismo uopće doveli se u priliku postaviti takva pitanja jer maske nikada nisu dokazano bile dovoljno sposobne i spretne za riješiti jednu ovakvu javno zdravstvenu krizu.”
Kaže kako je nezahvalno govoriti o motivima drugih ljudi zašto se ne žele cijepiti te da ona može pričati iz svog osobnog iskustva: “Većinom se radi o ljudima koji su cijepili djecu i nakon negativnog lošeg iskustva s tim cjepivom jednostavno nisu našli rješenje u sustavu koji ih je na to prosilo. kao i ja. Za moje dijete nitko nikada nije preuzeo odgovornost, ja sam sve sama financirala, sve sam sama istraživala i na kraju ljudi ostanu sa svojim problemom i bolesnim djetetom u četiri zida, a u sustavu koji ih i dalje prisiljava na nastavak cijepljenja djece. Mislim da pad povjerenja u cjepiva je rezultat loših iskustava i pokušaja nametanja jer povjerenje se stječe, a ne nameće.”
Kaže kako ona ne bi rekla da je argument da je cjepivo za opće dobro da je znanstveno utemeljen: “Adekvatnih podataka o stvarnoj šteti nastaloj nakon cijepljenja još uvijek nemamo.”