Rekordni pad gospodarstva, pad industrijske proizvodnje, pad potrošnje, pad izvoza…
Rekordni pad gospodarstva, pad industrijske proizvodnje, pad potrošnje, pad izvoza… Dok su neki poput građevinskih, prehrambenih, farmaceutskih ili IT tvrtki uspjeli rasti, mnogi drugi su potonuli. Koronakriza je udarila hrvatsko gospodarstvo kao ništa nikad prije, ali istodobno i podsjetila i na stare boljke.
Ono što danas uglavnom uvozimo, nekad smo sami proizvodili, no mnoge velike i poznate tvrtke prepuštene su propasti. Kako je moglo biti, a kako nam je sada, tko je najviše profitirao, a tko izgubio?
Više u VIDEOPRILOGU:
Šibice više ne proizvodimo jer 2003. je Tvornica žigica Drava ugašena. Posuđe koje je izradila Gorica danas možete naći jedino na sajmovima starina. Svjetiljke ne proizvodimo otkad je 2006. Tvornica baterija Croatia prestala s radom. Iste te godine proizveli smo i posljednju električnu žarulju.
A što se olovaka tiče, vjerojatno ne moramo napominjati kako više ne proizvodimo ni njih otkad je Tvornica olovaka Zagreb ugašena. Vrijeme je u pogonu nekad najvećeg proizvođača školskog i uredskog pribora u ovom dijelu Europe stalo. Nakon više od 80 godina povijesti, budućnosti više nema.
U zlatnim danima ’70-ih u TOZ-u je radilo više od tisuću radnika. Međutim, stečaj 2015. dočekalo je samo 48 njih. Propast ove tvrtke slična je propasti mnogih drugih u Hrvatskoj. Nije se dogodila preko noći, već polako i nezaustavljivo.
Dio odgovora zašto je to tako leži u strojevima. Odavno su zastarjeli, a neki od njih dio su ratne reparacije nakon 2. svjetskog rata. Glomazno poduzeće koje se ne mijenja s tržištem i ne ulaže u modernizaciju i automatizaciju proizvodnje osuđeno je na propast. To vrijedi i za TOZ Penkalu, kao i za mnoge druge poznate pogone kojih se naša djeca neće sjećati ni iz priča.
No, opstala je i dobro posluje jedna tvrtka stara 115 godina iz branše koju koronakriza nije ni okrznula. Proizvodnja građevinskog materijala lani je rasla za više od 4 % i u ovoj godini građevinski sektor ima najbolju perspektivu jer trebat će obnavljati domove oštećene potresima.
Moderna vremena nije dočekao ni Fotokemikin
”2020. je s obzirom na činjenice koje su se odnosile na pandemiju u Europi, pa i u Hrvatskoj je bila više nego solidna. Za to postoji nekoliko razloga. Prvi je taj što smo konzervativno vodili firmu i prije pandemije. Drugi razlog je i taj što građevinska branša nije bila toliko pogođena niti s lockdownom niti s padom industrijske, pa samim time i građevinske proizvodnje. A jedan od razloga je i taj što se dogodio taj nemili potres u Zagrebu koji je potaknuo stanogradnju. Stanogradnja u Zagrebu i zagrebačkom prstenu nije stala, što je nama bio jako veliki plus”, rekao je član Uprave Samoborke Tomislav Trčak.
Planove rade neovisno o obnovi o čijim se detaljima i opsegu poslova još malo toga zna. No, u proizvodnji, uz standardnu ponudu, imaju i sanacijsku žbuku, zatim sanacijske mortove koji se zajedno s karbonskim i staklenim mrežicama koriste za ojačavanje statike.
”Kada dođe do toga da se zgrada mora vratiti u prijašnje stanje, imamo sve proizvode. Također, imali smo gotovo godinu dana da upotpunimo svoj proizvodni asortiman i da sa svojim proizvodnim asortimanom s trgovačkom robom koju ćemo isporučivati možemo statiku dizati na nivo koji se traži u današnje vrijeme, da se prilagodimo modernim vremenima”, kazao je Trčak.
Moderna vremena nije dočekala nekad velika tvrtka čiji se pogon nalazio samo stotinjak metara dalje od Samoborkina. Danas Fotokemikin pogon možete vidjeti samo na izložbi u zagrebačkom Tehničkom muzeju. Fotograf Silvestar Kolbas Fotokemikine je proizvode koristio desetljećima, a propala tvornica poslužila mu je kao model. Fotografije imaju tehničke greške jer rađene su na pronađenim filmovima i fotopapiru kojima je davno istekao rok trajanja. Uostalom, kao i samoj tvornici.
”Fotokemika je poduzeće stvoreno nakon 2. svjetskog rata i u početku je proizvodila sve živo vezano za fotografiju. Fotografski pribor i fotomaterijale, filmove, kemikalije i tako dalje. Poslije se specijalizirala ipak za fotografski materijal, za kemijske proizvode, a imala je jako širok asortiman jer preko 500 artikala su proizvodili”, rekao je Silvestar Kolbas.
Tvornica je u najboljim godinama zapošljavala dvije tisuće ljudi. Filmovi za fotoaparate mogli su se kupiti ne samo u specijaliziranim trgovinama, već na svakom kiosku. Na prvu bi se reklo ono očito – tvornica je propala jer je stigla nova tehnologija – digitalna fotografija. No, autor izložbe je u razgovoru s bivšim radnicima otkrio kako su razlozi propasti mnogo dublji.
”Meni se čini da tvornica nije imala šanse opstati jer je to povezano s činjenicom da je tehnologija bila jako zastarjela, da nije bila adekvatno održavana. Predugo se održavao prevelik broj radnika, to nije moglo tako opstati. Tome je došla digitalna fotografija i ta pojava nije pomogla u cijelom procesu”, kazao je Kolbas.
Stare megatvrtke propadale su dugo i polako, a već se dulje muči i sektor tekstilne, odjevne i kožarsko – prerađivačke industrije u kojem godina opada broj zaposlenih. Zbog žestokog lockdowna i zatvaranja granica u prvoj polovini godine padale su za 24, 19 i 7 posto. Nekoliko mjeseci naši izvoznici nisu mogli izvoziti, što se snažno odrazilo na rezultate poslovanja.
”Sve se očekivalo da će se riješiti ta pandemija, međutim kad je došao sedmi, osmi mjesec, kad se vidjelo da se to nastavlja, onda su izostali oni čvrsti planovi za 2021. godinu i više – manje sve ono što je bilo vezano za održavanje, rezervne dijelove, za proizvodnju nužnih komponenti se nastavilo, a ovo da bi se neki novi planovi i neke nove investicije krenule, toga nije bilo. Tako da, umjesto onoga što smo mi očekivali 5-6 posto rasta, izvoz je u prvih deset mjeseci pao nekih 6-7 posto”, rekao je Darinko Bago, predsjednik Hrvatskih izvoznika.
Sektor brodogradnje pao je za 26 posto, dok je mala brodogradnja, snažno vezana uz turizam, potonula za 61,5 posto. I ono sitno kućanskih aparata koje proizvodimo lani smo napravili upola manje. 2020. je godina u kojoj smo doznali i kako koprivnički Hangar 18, u kojemu su se proizvodili mobiteli NOA, ide u stečaj, a radnici na burzu. No, neke su branše u koronakrizi poslovale odlično. Proizvodnja baterija i akumulatora skočila je za gotovo 300 posto. Rimac automobili su i osjetno povećali broj zaposlenih. Proizvodnja kemijskih spojeva u prvih je deset mjeseci 2020. porasla za 11,7 posto, a najveći skok imala je proizvodnja dezinficijensa. Rasla je i farmaceutska industrija i proizvodnja eteričnih ulja. Koronakriza nas je, nadamo se, i opametila. Jer vidjeli smo kako moramo biti u stanju sami proizvesti hranu, pa smo domaće jeli više no ikad.
”Ispalo je da naša prehrambena industrija sve što ima može izvoziti jer su druge zemlje sve kupovale i stavljali u svoje hladnjače da bi u slučaju novog lockdowna imale zalihe. Sve su to bile neke male školice života i sad je to i na nama i na Vladi Republike Hrvatske i drugim vladama, posebno Europske Unije da prouče i da nauče kako i na koji način se organizirati da se ovakvi šokovi izbjegnu”, dodao je Bago.
Jedan od najvažnijih hrvatskih proizvođača hrane je Fortenova grupa u kojoj radi 50 tisuća radnika. Pretrpjeli su neke udarce. Belju i Agrolaguni je zbog loše turističke sezone i zatvaranja restorana prodaja pala za 70 posto. Pala je i prodaja sladoleda. Ledo, za kojega ne možemo ni zamisliti da bi mogao biti bilo čiji osim hrvatski, do ljeta će biti prodan britanskom Nomad Foodsu. To je cijena stabilizacije poslovanja koja nije toliko vezana uz epidemiju. No, Fabris Peruško govori mi kako je Fortenova kroz kriznu 2020. prošla jako dobro.
Vremena se naglo mijenjaju
”Naše trgovine ni u jednom trenutku nisu ostale prazne. Ako pogledamo naše proizvodne kompanije – i Jamnica, i Zvijezda i Frikom i PIK Vrbovec, oni su cijelo vrijeme pandemije funkcionirali bez poteškoća”, kazao je glavni izvršni direktor Fortenova grupe Fabris Peruško.
Nakon odlaska Megglea, kupili su i Osječku mljekaru koja nakon 72 godine postojanja ipak nastavlja s proizvodnjom. Zbog fokusiranja na domaću proizvodnju, Fortenovini su proizvodi bili stalno dostupni na policama trgovina, a pomoglo im je i to što su s digitalizacijom krenuli prije krize.
”Mi smo u Konzumu kao lancu koji ima vrlo dobro razvijen online, u prvim danima imali takvu potražnju koju nismo mogli zadovoljiti našim kapacitetima. Zato smo brzo počeli prilagođavati cjelokupni online sustav u Konzumu… Postoji šala da je za digitalizaciju Covid učinio više nego svi projekti u povijesti, a mislim da to i stoji”, rekao je Peruško.
Vremena se naglo mijenjaju. Ono što su prije bili Jugoplastika, Gredelj ili Uljanik, danas su Infobip, Nanobit ili Five. Uspješne tvrtke koje ne proizvode mašine, već web i mobilne aplikacije, igre, softver ili koje god poslovno rješenje klijentima treba.
”Ključ našeg uspjeha je u tome što smo spremni kontinuirano učiti, pitati se što radimo krivo. Stalno smo zabrinuti, stalno mislimo da nešto propuštamo i u tom stremljenju prema promjenama i novim modelima se rađaju nove ideje i nove prilike i to je formula uspjeha svake kompanije utemeljene na znanju”, kazao je Sven Marušić iz Fivea.
Čini se da je baš to, nespremnost na promjene i pravodobnu modernizaciju, bio važan faktor zbog kojeg je ozbiljna proizvodnja, osobito ona industrijska, nešto čega se danas uglavnom prisjećamo.
”Čini se da je 30 godina kasnije teško pričati o tome što činiti u hrvatskoj proizvodnji jer je ona na nuli praktički, ostala je spaljena zemlja. S druge strane, mi smo kao kompanija izrasli u nekom novom, digitalnom dobu i mi smo u digitalnom svijetu funkcionirali od nultog dana”, rekao je Marušić.
Kratkoročno planiranje
Zato svih 250 zaposlenika može biti doma, a ne u uredima u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i New Yorku, a tvrtka ipak funkcionira. U kriznoj 2020. prvi su put probili promet od 100 milijuna kuna, a nijednu fakturu nisu izdali u Hrvatskoj, već sve u SAD-u. IT sektor jedan je od velikih dobitnika ove krize, ali Hrvatska ne može i ne smije svoj razvoj bazirati na njemu jer jednostavno ne proizvodimo dovoljno stručnjaka.
‘Mi proizvodimo dodanu vrijednost, plaćamo poreze u Hrvatskoj, zapošljavamo ljude i s te strane je to super. Ali kad bi postojala ozbiljnija industrija u Hrvatskoj kojoj bi IT pomagao, onda bi taj ciklus i povratna veza koja bi se unutar ekonomije mogla stvoriti bila puno aktivnija i zapravo bi benefiti bili veći za ovo društvo”, zaključio je Marušić.
Nažalost, nije ovo godina za velika pokretanja neizvjesnih biznisa. Ljudi planiraju kratkoročnije, s manje dugoročnih investicija i to je ono što muči proizvođače. Ni najpedantnije vođena poslovna knjiga u zemlji još nema odgovor na pitanje kad će se normalan život, pa tako i navike potrošača, vratiti u ono što smo naviknuli smatrati normalnim.
Dario Todorović/Potraga RTL/Vijesti.hr