Kako riješiti problem plastičnog otpada? Na to pitanje desetljećima nema odgovora no rješenje bi mogao imati hrvatski znanstvenik s Instituta Ruđer Bošković Vjekoslav Štrukil. Njegov istraživački rad i metodu razgradnje plastike struka opisuje kao inovaciju koja će promijeniti svijet.
Kako ekološki razgraditi plastiku i pritom ju maksimalno iskoristiti, zna 38-godišnji znanstvenik s Instituta Ruđer Bošković. Za njegovu metodu mehanokemijskog mljevenja znanstvenici tvrde da će promijeniti način zbrinjavanja otpada.
“Imamo plastičnu bocu koja ja prethodno sameljem. Uzorci su u krutom agregatnom stanju i stavljaju se u ovakve čelične posude u kojima se nalaze kuglice i zatim se na jednom posebnom instrumentu u posudici melju pri vrlo visokoj frekvenciji pri čemu dolazi do kemijske reakcije.“, objasnio je Vjekoslav Štrukil sa Zavoda za organsku kemiju i biokemiju Instituta Ruđer Bošković.
Više u videoprilogu RTL-a:
I to na sobnoj temperaturi – bez taljenja, spaljivanja ili korištenja tekućih otapala. Metoda je toliko inovativna da se našla i na naslovnici uglednog ChemSusChem znanstvenog časopisa.
Proizvodnja nove plastike
„Nastaje jedna nova sirovina – tereftalna kiselina. To je jedna bijela krutina koja se sada može dalje koristiti za proizvodnju nove plastike.“, rekao je Štrukil.
A zbrinjavanje i reciklaža otpada, pa tako i plastičnog, problem je koji se u svijetu pokušava riješiti desetljećima.
U Hrvatskoj se u prosjeku godišnje stavi na tržište oko 270 000 tona razne vrste ambalaže – od plastične i papirnate do staklene. Od toga, PET ambalaže koja se prikuplja kroz sustav povratne naknade, godišnje na tržištu ima oko 17 tisuća tona. Više od 80% te količine se oporabi u pogonu za reciklažu.
„Postoje neki podaci da je konzumacija plastične PET ambalaže godišnje takva da se njome može prekriti otok Silba. Znači, čitav otok Silba se može prekriti tom količinom plastičnog otpada samo PET ambalaže.“, tvrdi Vjekoslav Štrukil.
A upravo bi Štrukilova metoda mogla biti temelj za inovativno, pametno gospodarenje otpadom – gdje bi se čak 99% razgrađene plastike koristilo kao sirovina u daljnjoj proizvodnji plastike.