U konačnici smo dobili slijepu fanatičnu interpretaciju vjere, a izgubili temeljna načela one istinske.
Na ovim prostorima sve se svede na nakaradu, ustvrdio je davno Miroslav Krleža. Nije pojedinac u sustavu, odbacujući svoju dosadašnju doktrinu ili vjeru, pristupao nikakvom sekularnom niti demokratskom društvu, već je jednu doktrinu ili vjeru mijenjao drugom. Taj podanički mentalitet za koji mnogi drže da je u genima na ovim prostorima još od doba Turaka, prihvatit će istom mjerom i istim “aršinom” i religijske, kao i parareligijske nomenklature, a tih paradoksa posebno nisu bili imuni oni koji su obnašali funkcije u svećenstvu. Danas, pred ovaj Uskrs, taj sindrom u Hrvata izraženiji je nego ikada. Uskrs, kao zaglavni kamen naše vjere događa nam se i ove godine u posvemašnjem, organiziranom, nedostatku ljubavi.
U osnovi svakog nacionalizma, svakog fašizma, leži duboko ukorijenjena mržnja. Mržnja je stvar pojedinca i akutno je osobna. Mržnja kada prelazi na kolektiv postaje doktrina. Doktrina koja nadilazi osobne frustracije, osobna nezadovoljstva i osobne namjere. Mržnja kada postane doktrina lišava osobe osobnih nedostataka, u slučaju doktrine stvari postaju kolektivne, kao uostalom i kolektivna krivica koja je posljedica mržnje. Devedesetih, imali smo kolektivno negiranje stvarnosti, danas imamo kolektivno negiranje apsurda.
Naše sadašnje ekonomsko, društveno i kulturno uređenje temelji se u velikoj mjeri na organiziranom nedostatku ljubavi. “Bog ne prisiljava nikog, jer ljubav ne može prisiljavati, i stoga je Božja služba stvar savršene slobode”, rekao je Hans Denk opominjući kler da odstupa od temeljne doktrine Crkve, a nastupa doktrinom mržnje koja se provodi u ime milosrđa. Milosrđa koje po svojoj vokaciji ne može biti prisila. Milosrđe je autoritet sam po sebi, milosrđe je put kojim se brani, štiti, hrani, pomaže. Milosrđa, kojeg je kler u Hrvata dobrano zakinut.
“Dođi kraljevstvo tvoje” je temelj katoličkog vjerovanja. Križ kao simbol patnje, ali i uskrsnuća. Zaglavni kamen koji su mnogi zaboravili, a svakodnevno ga spominju sa oltara. Kraljevstvo koje spominje Isus Krist izgovarajući molitvu svom Ocu, kraljevstvo je u čovjeku. Samo oni koji su nadišli osobne interese, samo oni koji su se odrekli pristranosti, odrekli ovozemaljskih doktrina, granica, nacija, najviše nacionalizma mogu biti istinski reformatori, istinski u službi riječi, one koja zaziva kraljevstvo nebesko među narodima.
Radikalni odmak od tih osnovnih, fundamentalnih načela Kristove Crkve možete jasno vidjeti ovih dana u Hrvatskoj. Perenijalna filozofija, samoponištavanje, postiže se kod ljudi koji su izabrali taj put. put služenja, mortifikacijom, odnosno pokorom. Pokora, na koju su nas pozivali svećenici kroz tjedne za nama, izostala je u svojoj primarnoj svrsi, a manifestirala se uglavnom u sekundarnoj, odricanjima od običnih, banalnih, svakodnevnih navika kojima se uskoro svi vraćamo.
Kada se živi u religiji, a nije na ispravnom putu molitve i drugih potpuno osobnih pitanja između Boga i čovjeka, tada čovjekova priroda postaje mnogo gora nego što bi ikada bila da je čovjek koji je izabrao taj put izabrao neki drugi, svjetovni. Ponos i samoljublje, strah od progona, briga za egzistenciju kod velikog dijela svećenstva u Hrvata postaju tako prepreke ka istini, u konačnici i prepreke ka Bogu.
Svoj poziv, plemeniti poziv služenja, velika većina klera u Hrvatskoj je pretpostavila ovoj drugoj, strašnoj i svjetovnoj implementiranosti u društvo za koji jednostavno nije sposobna. Nije kvalificirana. Svojim skučenim svjetonazorom najviše. I tu dolazi do rasula, rasula čvrstih granica između služenja i onih između nametanja, granica između pokore i između ukora, između života u religiji i života u čvrstom, betonski armiranom svijetu koji nikada kao u našem vremenu nije toliko ovisio o informaciji, o tehnologiji.
Jednom je mladi svećenik Cuang Ce upitao svog učitelja Konfucija u čemu se sastoji post srca o kojem mu je propovijedao učitelj. Konfucije mu je odgovorio da se post srca sastoji u jedinstvu. Gaji jedinstvo među svojom braćom, a mržnju ostavi van srca. Jedinstvo u vjeri koja vas spaja, a ono u što se ne razumiješ ostavi sa strane. Živi svoj život protkan vjerom, ne osuđuj i u svoje srce ne puštaj mržnju, pogotovo onu koju ne razumiješ od kuda je i kako je došla. Mržnja, napomenimo, pojavljuje se uglavnom kada nešto ne razumijemo, kada nismo tome dorasli, kada je to “drugo”, drugačije, strano, nepoznato i kada nas plaši novim spoznajama.
Savez komunista krajem osamdesetih godina paradoksalno je zatirući vjeru i religiju od svoje organizacije napravio para – religijski pokret, pokret koji je imao sve subjekte potrebne da to i postane. Imao je jakog vođu, mesiju, ideologiju koja je u svojoj naravi bila poštena, ljudska i pravedna i imao je mase do kojih su te poruke dolazile. Poruke, bile one odaslane sa oltara ili sa partijskih bina, bile su pravila, a pravila usvoje oportunisti i pretvore ih u svoju religiju.
Na ovim prostorima sve se svede na nakaradu, ustvrdio je Miroslav Krleža, i nije pojedinac u sustavu odbacujući svoju dosadašnju vjeru pristupao nikakvom sekularnom niti demokratskom društvu, već je jednu vjeru mijenjao drugom. Taj podanički mentalitet za koji mnogi drže da je u genima na ovim prostorima još od doba Turaka, prihvatit će istom mjerom i istim „aršinom“ i religijske, kao i parareligijske nomenklature, a tih paradoksa posebno nisu bili imuni oni koji su obnašali funkcije u svećenstvu.
Sam sistem se transformirao, iz struktura u čijim je rukama bila moć u kombinaciji vlasti i ideologije. Na taj način, sam je sistem sačuvao konzervativnu strukturu „slijepo vjerničkog“ mentaliteta. Sve komponente ispraznosti ostale su i do dana današnjega. Kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, kič, te manijakalna potreba da svoje vjere bude što više, da bude prisutna na televiziji, novinama, medijima, što u konačnici uvijek proizvede suprotan učinak. Obveza javnog deklariranja vjere kao i obveza da mašete njom pri svakoj prozivki države, postala je naš folklor, vjera stoji kao zastava pred svim našim postrojavanjima, pred svim tim našim kičem koji smo usvojili kao obrazac ponašanja, života.
Drugim riječima, pedeset godina prozivao vas je komunizam, da bi vas idućih pedeset prozivao klerikalizam. Da se izjasnite, da se svrstate, da se ukrdite, da se katolizirate, da se poistovjetite sa gomilom u pobožnoj molitvi, postu, i na koncu u manijakalnom konzumerizmu za Uskrs.
Devedesetih smo naglo svjedočili svoj poplavi deklariranja, provedeni su referendumi na kojim su se dojučerašnji ateisti deklarirali kao vjernici.
Taj oblik “vjerništva” bio je dakako zasnovan na strahu, strahu od progona, strahu od obilježavanja, strahu od stigmatiziranja i na koncu strahu za egzistenciju koja je jasno tražila pravovjerno, papirnato ovjerene dokaze da ste ispravni, vjerni i da imate sve sakramente. Ubrzano su provedeni tečaji, krizmane i pričesne sakramentalno – obredske seanse u kojima su se ljudi u poznim godinama škropili vodom da bi zaslužili cetifikat, papir u kojem je biljegom Crkve stajalo da su pravovjerni i ispravni. Ubrzani tečajevi simbolike i značaja uskrsnih metafora.
Takav oblik vjere zasnivao se prema strahu, a ne ljubavi prema Bogu.
Kada su ti i takvi preuzeli funkcioniranje države, klera, vjerskih zajednica, dakle ljudi kojima je sama vjera bila stran pojam i kojima je duboka ljubav koju ona propagira bila samo riječ na papiru, a ne onog što su imali u kostima odrastajući sa njom, dogodio se posvemašnji otklon od samog poimanja vjere, njenih načela koja su uvijek i uvijek samo ljubav.
Novopečeni vjernici, mahom na najvećim funkcijama na koje su navikli u svakom sistemu i koji su im predodređeni, zamijenili su načela vjere svojim poimanjem vjere, dakle državom, jakom nacijom, domoljubljem i zadiranjem u svjetovno, u sekularnu državu koja nikada to nije postala u stvarnosti.
Naše sadašnje ekonomsko, društveno i kulturno uređenje temelji se u velikoj mjeri na organiziranom nedostatku ljubavi. „Bog ne prisiljava nikog, jer ljubav ne može prisiljavati, i stoga je Božja služba stvar savršene slobode“, rekao je Hans Denk opominjući današnji kler da odstupa od temeljne doktrine Crkve, a nastupa doktrinom mržnje koja se provodi u ime milosrđa. Milosrđa koje po svojoj vokaciji ne može biti prisila. Milosrđe je autoritet sam po sebi, milosrđe je put kojim se brani, štiti, hrani, pomaže.
U konačnici smo dobili slijepu fanatičnu interpretaciju vjere, a izgubili temeljna načela one istinske.
Naše vrijeme i naša država, temelji se i počiva na organiziranom nedostatku ljubavi. Nedostatku ljubavi koji je u konačnici izjednačio stvari. Svećenici su postali isti kao oni od kojih su se najviše grozili. Indoktrinirani komunisti. Zadrti, isključivi, nametljivi, arogantni, puni straha za svoju guzicu i egzistenciju. Rijetki su slučajevi da se biskupi drže isključivo ljubavi, a organizirani nedostatak iste stalna je pojava koja frustrira najviše vjernike, puk koji pohodi te hramove iz kojih odzvanja samo politika. Uskrs je divna prilika da se svećenici preispitaju, kao i svi mi. Koliko ljubavi imamo u svojim životima, i što nam ta ljubav predstavlja. Koliko volimo bližnje, koliko smo u njihovoj službi, koliko se žrtvujemo za njih, nastojimo biti tolerantniji, obazriviji, pristojniji. Koliko smo radosti u svojim srcima izgubili kada smo izgubili ljubav, a usvojili tuđe mržnje i ugradili ih u svoj svjetonazor.
Uskrs je divna prilika, kažem, za sve nas. I od srca ga čestitm svima vama, a najviše našem kleru, kardinalu, biskupima i svećenicima koji će ovih dana zaposjesti naše živote i medije.
Sretan vam Uskrs i – oladite malo!
Ivo Anić
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala.
