U subotu 17. listopada s početkom u 20 sati u riječkoj galeriji Principij (Pod Voltun 4) održat će se otvorenje samostalne izložbe fotografija Filipa Gržinčića pod nazivom “Malo pomaknuto”.
Filip Gržinčić je nagrađivani autor iz Rijeke i ovo je njegova druga samostalna izložba, ali prva u Rijeci. Na izložbi biti će predstavljeno 30-tak zanimljiviih umjetničkih fotografija pod skupnim nazivom “Malo pomaknuto”. Radove povezuje činjenica da predstavljaju scene koje se u stvarnom životu ne mogu vidjeti, već su isključivo plod mašte autora ili umjetničko oživotvorenje prizora iz popularnih filmova i tv-serija.
Na otvaranju izložbe sudjelovat će svojim nastupom i plesna grupa Flame.
Filip Gržinčić rođen je u Rijeci 1983. godine, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, bavi se fotografskim i dizajnerskim poslovima te nastupa kao perkusionist u bandu The Janitors iz Rijeke.
Član je fotokluba Rijeka od 2009. godine. Godine 2013. sudjelovao je na II. biennalu hrvatske mlade fotografije „Čovjek i prostor“ u Zadru, osvojio je i prvo mjesto na natječaju Fotografija godine BiH za 2012. u kategoriji ”Kreativna fotografija”, a prvu samostalnu izložbu naziva „Beauty and the Beast“ imao je 2013. godine u sarajevskoj Galeriji Blackbox.
Ove godine osvojio je Prvu nagradu na natječaju “Foto si teć 2015.”
Iako motive za fotografije nalazi u mnogim granama fotografije (art, studijska, modna fotografija, digitalna manipulacija…) fokus svog rada usmjerava u fotografiranje ljudi i prizora iz života.
Iz uvodnika izložbe kojeg potpisuje Damir Hoyka:
U fotografiji se često vode rasprave o tome koje intervencije u snimljenom sadržaju se smatraju fotografski prihvatljivima, a koje ne. Raspon stavova kreće od onih da bi se naziv fotografija trebalo ograničiti isključivo na netaknutu snimku koju je snimio zabilježio senzor digitalnog fotoaparata, odnosno ono što je zabilježeno na emulziji filma, pa do toga da granice nema. Rezultati razmjena tih mišljenja korisni su u slučajevima administrativnih potreba kad je tehnička klasifikacija nekog djela iz nekih razloga ključna, no pristup publike djelu – kako fotografije, tako i bilo koje umjetnosti – ne bi trebao biti uvjetovan tehničkim klasifikacijama. Djelu treba pristupiti kao skupu informacija (u slučaju fotografije vizualnom sadržaju) i, pojednostavljeno rečeno, usredotočiti se na to da li nas ono privlači, intrigira li nas i koliko nas je susret s njime izmijenio. Moment u kojem tehno sladokusci i stručnjaci počinju razmišljati o tehnologiji djela, trebao bi doći tek nakon toga.
Imajući direktan uvid u razvoj autora koji su mi bili seminaristi na seminaru Fotosofia, često postanem svjestan privilegije da mogu svjedočiti snaženju njihovih autorskih osobnosti. Iako u Filipovoj kreativnosti i tehničkoj virtuoznosti uživam već godinama, nerijetko me oduševi novim rješenjima, kao primjerice serijom «Eternal bride». Stoga, ukoliko se na gledanje Filipove izložbe primjeni gore opisani ‘recept’, vjerujem da će i najokorjeliji zagovornici ‘straight’ fotografije uživati u nekom od njegovih djela.
