Piše: Ingrid Divković
Mladost je valjda takva. Prezire sve ono s čime se naposljetku mora suočiti, ali u tome je njezina snaga i njezina slabost.
Znate, moja je majka prije nekoliko dana otvorila fejsbuk profil. Dakle, odabrala je profilnu sliku, sebe s prijateljicama, dodala tih istih par prijateljica u svoj mali virtualni svijet, dodala sestru i mene te okačila par lijepih fotografija. Onih, gdje se vidi da je majka ponosna i sretna. Pogađate, sestra i ja smo na slikama. Da. Moju majku i mene dijeli trideset godina razlike, a trenutno više od 5 800 kilometara. Nije lako podnijeti daljinu i razdvojenost, no vidjevši majčino ime na fejsbuku osjetih uzbuđenje i radost, osjetih se ponovno ko’ ona buntovna sedamnaestogodišnja djevojka koja je nakon izlaska iz kuće a prije izlaska van, brzopleto izvadila torbu i robu iz nje, pa se presvukla u kvartovskom kafiću, jer ono što je odabrala za izlazak nije uvijek bilo za nježne majčine oči. Znala sam da pred majku uvijek moram izlaziti kao dama, isto kao što je i ona pred mene, a ne kao kakva neodgojena, razvratna djevojčica željna pažnje. Neću lagati, prošla sam svoju fazu razvratne djevojčice i kao što se razvratni sin vratio kući, vratila se i ova djevojčica. Valjda je to tako moralo biti.
Kada je majka došla na fejsbuk osjetila sam mnogo toga, mnogo i blisko djetetu. Najprije strah da me majka ne vidi u onome što sam izabrala za izlazak u ovaj ‘nestvarni’ svijet. Strah da ne budem previše gola. Previše lažna. Strah da je joj se neće svidjeti ono što pišem. Dječje bolesti reklo bi se. Ali zaista. Sav taj strah, koji se razumjet ćete, itekako razlikuje od onog negativnog straha, pokazuje koliko mi je zapravo stalo do toga šta će netko misliti o meni na fejsbuku. Ispravak, ne netko. Već ona. Moja vlastita majka. Tada sam se nasmiješila samoj sebi, prelistala svoj news feed, valjda automatski, pregledavajući svaku objavu, svaku sliku, baš kao i nekad svaki kutak sobe, skrivajući dnevnike, nikad zapaljene cigarete, nikad poslana ljubavna pisma…
Svijet se čini se promijenio, samo su majke ostale iste. Nekada smo svoje dnevnike, svoja pisma i svoje fotografije skrivali od svijeta, čuvali ih ko nešto najsvetije na dnu najtamnije ladice. Sada dajemo, pružamo na dlanu, i dnevnike, i pisma i fotografije. Ma i više od toga. Pružamo golo tijelo, poklanjamo srce i dušu. Trgamo sa sebe sve što imamo i bacamo pred svinje, žudeći nerijetko za samo par gladnih očiju, za samo par lajkova više…
Tada mi je prošlo kroz glavu, protresle su me k vragu te misli, k’o uragan. Jesam li sačuvala svoje najsvetije? Jesam li previše davala? Dajem li još uvijek? Čitala sam, pomicala miš, istovremeno čitajući i očekivanja koja su se stisnula, tu negdje u virtulanim proredima a koja mi ne vidimo. Ne očekuju li svi ljudi isto? Da budu voljeni i da budu prihvaćeni? Jednom sam čula kako mladost trpi sve. Istina, no postoji još jedno mjesto koje trpi puno toga, pa čak i previše. Zove se online svijet. U tom svijetu, za razliku od onog stvarnog na koji smo potpuno zaboravili, i u kojem sve manje obitavamo vrijede neka druga pravila. Manje ljudska i manje razumljiva.
Kako da joj to objasnim? Prođe mi ponovno kroz glavu.
Kako da joj objasnim pravila ove bolesne igre? Kako da joj kažem da tu postoje ljudi koji žive samo za tuđe oči, tuđe lajkove? Ljudi koji puno putuju, ali ne zbog sebe, već zbog drugih, ljudi koji se ne pomiču s mjesta, ali znaju sve o svemu, kao da su obišli cijeli svijet. Kako da joj kažem da tu postoje ljudi koji misle da su posebni, ali su zapravo isti kao svi drugi, ljudi koji imaju puno novaca, ali malo samopouzdanja, ljudi koji vole biti viđeni, ali se rijetko vide sami sa sobom u tišini. Kako da joj objasnim da postoje ljudi koji u životu ne rade ništa, ali su ipak poznati i slavni, koji sebe fotošopiraju na slike, kradu tuđe riječi, misli, osjećaje, koji umeću guzice, sise, lažne torbice, koji svaki dijelić svoga tijela nepromišljeno otkrivaju, očekujući time potvrdu svijeta da još vrijede, da su još uvijek mladi, seksi, poželjni? I kako da joj objasnim da isto tako ima toliko ljudi koji šute na dobre stvari, kolutaju očima na nečiji uspjeh, ali su najglasniji kada se nekoga proziva, ističe i kažnjava? I kako da joj kažem da postoje ljudi koji su ti u ovom svijetu prijatelji, ali zapravo i nisu, jer od koga ćemo očekivati da nam pomogne ako ne od prijatelja? Ovdje za to mjesta nema. I zato, ne dao ti Bog majko da takvoga čekaš. Načekat ćeš se. Jer je licemjerstvo majko ovdje poželjna osobina. Jer je ovdje dobro ako si drzak, prepotentan i maliciozan. Jer je dobro ako se uvlačiš u dupe onima od kojih imaš koristi. I jer je ovdje majko dobro to da onoga tko ti ide na živce pošalješ u ku*ac, bez imalo razmišljanja i imalo zadrške, jer to znači da imaš svoj stav i svoje mišljenje.
Kako da joj objasnim? Nikako.
Moja majka misli da su svi ljudi dobri i da je sve što vidi na fejsbuku istina. Pustit ću je da i dalje tako misli. Ipak je tek nekoliko dana na fejsbuku. Želim da otkrije i dobre stvari ovog često nerealnog svijeta. Zapravo, trudit ću se pokazati joj ga. Uostalom, ja živim u tom svijetu, već osam godina. Izgradila sam ga sasvim sama, na temeljima koji su bili meni bitni, meni, ne drugima. I sada uživam, jer u njemu nema ovih neobjašnjivih i nesretnih likova. Moj fejsbuk svijet sagrađen je od stvarnih ljudi. Stvarnih životnih priča i slika, a ne photoshopa. Tu žive ljudi koji se zahvale kada nešto učinite za njih, i ispričaju kada pogriješe u nečemu. Ti ljudi na tuđi uspjeh ne prevrću očima, već šire osmijeh. Ljudi koji su prepuni mana, ali te mane nose bolje od najvrijednijih vrlina.
Znate, fejsbuk nam je omogućio veliku stvar. Omogućio nam je da na jednostavan način kreiramo vlastiti identitet. Da sami upravljamo svojom osobnom reputacijom, da pokažemo svijetu tko smo i što smo. Olakšao nam je poslovanje, omogućio da jednim klikom dođemo do ljudi koji će nam pomoći, poslovno ili privatno. Da se educiramo i umrežujemo sa sličnima sebi. Toliko nam je toga omogućio, samo mi to onemogućujemo, svojim egom i svojom prokletom zavišću. Šteta što se na fejsbuku mnogi odluče biti mali preplašeni zlikovci. Šteta što se mnogi odluče sagraditi svoj lažni alter ego i živjeti u njemu odvojeni od stvarnog svijeta. I šteta što nas jedan klik mišem odvaja od vlastite savjesti, vlastitog common sensa. Ipak, nije šteta u jednoj stvari. Netko to vidi. Sve. Svaki naš potez na internetu, svaki komentar ili status govori puno o nama, i više nego što mislimo. To je vrlo dobra stvar za one koji gledaju sa strane i prate, one koji će kada dođe vrijeme odvojiti male preplašene zlikovce od normalnih ljudi. I kada će sve što je bilo lažno i ostati samo to. Lažno.
Ljudi. Svijet se promijenio, to je bilo neminovno. Ali ne brinite ništa.
Najveće promjene tek dolaze.
Ako Vas uhvati želja da čitate još mojih tekstova slobodno kliknite na banner
Do tipkanja, s puno ljubavi vaša Ingrid.
