Psihologinja iz Sustava objelodanila stravične priče kojima je svjedočila: ”Danas bih kriknula jer se osjećam odgovornom…”

‘Danas bih kriknula jer se osjećam suodgovorna za bol i smrt nedužne, nasmijane dvoipolgodišnje curice koja je trebala biti nečija maza, miljenica, ponos. Danas bih kriknula jer znam da možemo bolje, a osjećam se bespomoćno’, napisala je na Facebooku psihologinja Valerija Kanđera koja radi u sustavu socijalne skrbi

Cijela Hrvatska duboko je potresena smrću malene, dvoipolgodišnje Nikoll, koja je u nedjelju preminula u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj ulici u Zagrebu nakon što su liječnici nekoliko dana borili se da joj spase život. Djevojčica je iz Nove Gradiške u bolnicu u Klaićevoj pristigla s teškim ozljedama koje su bile posljedica svirepog obiteljskog nasilja. Njezini roditelji, kojima je jesenas bila vraćena iz udomiteljske obitelji, nalaze se u istražnom zatvoru, a zbog ovog slučaja smijenjeni su i odgovorni u novogradiškom Centru za socijalnu skrb, prenosi Net.hr.

‘Kriknula bih kao mama, kao psiholog…’

Nakon svega, podigla se velika hajka na cjelokupan sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj. O tome se, kao i o samom tragičnom slučaju malene Nikoll, na Facebooku oglasila psihologinja iz Zagreba koja radi u sustavu socijalne skrbi Valerija Kanđera napisavši podužu, vrlo emotivnu objavu čije dijelove prenosimo.

‘Svatko si daje za pravo reći što bi i kada trebalo učiniti’

“… Svatko tko radi, može i smije pogriješiti. No, svaki propust ili pogreška psihologa ili stručnjaka drugog profila u sustavu socijalne skrbi, može rezultirati jednako tragičnim ishodom kao kada kirurg skalpel pomakne milimetar u krivom smjeru. Ipak, nisam primijetila da bi pojedinci (društvene mreže, medijski nastupi) ikada sebi uzeli za pravo reći kako bi kirurg trebao operirati ili da su liječnici uhljebi, neradnici i društveni korov. Ne primjećujem da osobe drugih zanimanja određuju što bi i kako trebali raditi odgojitelji u vrtićima, učitelji u školama, sveučilišni profesori ili arhitekti na svojim radnim mjestima. No, kada je riječ o sustavu socijalne skrbi, svatko si daje za pravo reći što bi i kada trebalo učiniti, kada stručni tim oduzima dijete majci manipulativnog ponašanja i predaje ocu, cijela je zemlja na nogama i “štiti majčinstvo”, kada se izdvaja dijete iz obitelji, to je otimačina dobrim roditeljima ne bi li dijete “prodali” posvojiteljima, kada se roditeljima pomaže kroz izrečene mjere za zašitu prava i dobrobiti djeteta, to je sigurno pogrešno, dijete im je odmah trebalo oduzeti.”

Riječ je, napisala je Kanđera, o iznimno složenoj problematici, jer nijedna obiteljska situacija nije identična drugoj. Stoga joj se, kaže, nameće čitav set pitanja.

Bezbroj ‘Zašto?’ traži odgovore…

“Zašto se odluka o oduzimanju prava roditeljima na život s djetetom koju je inicirao stručni tim Centra ili postupak lišenja prava na roditeljsku skrb, na sudu ne donosi godinama? Zašto razvod braka traje i do pet godina? Zašto odluku o privremenoj mjeri koju po zakonu treba donijeti unutar tri mjeseca, pojedini suci ne donose duže od godinu dana? Zašto prijedlog stručnog tima da se provede vještačenje roditelja na okolnost podobnosti za roditeljsku skrb Centar najčešće ne želi odobriti jer previše košta? Zašto pojedine ustanove ili pojedinci pišu nalaz u skladu s očekivanjem roditelja koji je doveo dijete iako svi objektivni parametri ukazuju suprotno? Zašto pedijatrica nije Centru prijavila pet vaginalnih infekcija djevojčice od pet godina sve do trenutka dok stručni tim Centra nije postavio sumnju, a kasnije se i dokazalo seksualno zlostavljanje? Zašto liječnica obiteljske medicine ne prijavljuje sumnju da su modrice na licu njezine pacijentice izazvane udarcima, a ne slučajnom nezgodom? Zašto pedijatar nije obavijestio Centar da dijete nije redovito procijepljeno? Zašto Gradski ured za obrazovanje nije obavijestio Centar da dijete nije redovito upisano u osnovnu školu? Zašto za smještaj djeteta država ustanovi mjesečno izdvaja iznos od pet tisuća kuna, a udomiteljskoj obitelji dvije tisuće? Zašto Centar koji pokriva područje od 242 km2 s više od 50 stručnih radnika za terenske izvide raspolaže jednim službenim vozilom…”

‘Sustav tone otkad je ukinut Zavod za socijalnu zaštitu’

“Sustav socijalne skrbi tone desetljećima, a tone otkad je ukinut Zavod za socijalnu zaštitu koji se primarno bavio unaprjeđenjem stručnog rada u vrijeme kada je resorno ministarstvo bilo u glavnom gradu tadašnje države. Nedavno je ponovno osnovan Zavod sastavljen uglavnom od zaposlenika premještenih iz ministarstva, a njegova je uloga stručnim radnicima Centara još uvijek nepoznanica. Čujem da će se sada osnovati i neko novo povjerenstvo kao i Akademija socijalne skrbi pa mi se javlja strepnja da će to biti još jedno mjesto za dodatnu zaradu znalaca koji jedva da su ikada radili u praksi.

Unazad trideset godina ministarstvo koje se bavi problematikom socijalne skrbi funkcioniralo je u sklopu ministarstva zdravstva, ministarstva rada ili samostalno, na vlasti su se izmjenjivali HDZ i SDP, ponašali su se kao da prije njih ničega dobrog nije bilo, mijenjali su zakon o socijalnoj skrbi i obiteljski zakon na način da je svaki sljedeći bio sve lošiji, a pri njegovom tumačenju pravnici se hvataju za glavu. Koliko je novca pokradeno za tzv. reforme znaju samo oni koji su se tim istim novcem okoristili…”

‘Ministri su bili filozof, veterinar, politologinja, časna setra…’

“Ministri su bili – filozof, veterinar, liječnik, politologinja, psiholog/časna setra, pedagoginja, a vala i socijalna radnica – svi kao da su se nadmetali tko će socijalnoj skrbi biti zločestija maćeha, a njima uz bok često su bili i razni zamjenici, glavni tajnici, načelnici sektora, odjela, odsjeka. Što iz toga zaključiti? Nameće mi se zaključak da je nedostajalo stručnog i praktičnog znanja i da nikome nije stalo da se sustav socijalne skrbi suvislo reformira i dovede u red, uvodile su se besmislene kvazireforme tek da svatko od njih svoj jadni pečat ostavi, bilo je tek bitno da njime na svim razinama rukovode podobni, a ne sposobni, da se u ministarstvu zaposle pojedinci na nedefiniranim radnim mjestima, da se u ustanovama socijalne skrbi, osobito na rukovodećim ali i drugim radnim mjestima, zapošljavaju ljudi po stranačkoj i koruptivnoj liniji. Sada imamo to što imamo…”

‘Majušna djevojčica trpjela je nezamislivu patnju’

“Danas bih kriknula jer je jedna majušna djevojčica trpjela nezamislivu patnju koju je, po svemu što znamo, bilo moguće spriječiti. Danas bih kriknula jer su povjerenje jedne malene djevojčice iznevjerili oni koji su je jedini mogli zaštiti. Danas bih kriknula jer sam dio sustava koji ne mogu mijenjati usprkos svemu što znam i na što se trudim ukazati otkada prepoznajem njegove ozbiljne manjkavosti. Danas bih kriknula jer se osjećam suodgovorna za bol i smrt nedužne, nasmijane dvoipolgodišnje curice koja je trebala biti nečija maza, miljenica, ponos. Danas bih kriknula jer znam da možemo bolje, a osjećam se bespomoćno. Danas bih kriknula jer ne znam kamo bi trebao doseći moj krik da bi sustav socijalne skrbi, ali i svi suradni sustavi ostvarili pretpostavke da djevojčice i dječaci nekompetentnih roditelja budu prepoznati i zaštićeni, da zaista budu ono jedino što trebaju biti – nečije maze. A kakva korist od napisa na fejsu? Možda će mi biti samo malo lakše. Ili neće ni to. Ostajem pognutog lica pred licem ugasle djevojčice”, napisala je u svojoj objavi na Facebooku ova psihologinja iz Zagreba.