Nakon što je kapitulirala Mussolinijeva Italija, jedinice NOP-a, Titove partizanske vojske, u rujnu 1943. uspjele su razoružati i preuzeti veliki dio oružja šest talijanskih divizija.
Pojačalo je to gerilsku vojsku, ali i stvorilo osjećaj da rat nedvojbeno ide u korist Saveznika. Sve više je mladih odlazilo u partizane, sve više je bilo onih koji su realnom smatrali izjavu na Visu koju je Tito izgovorio citirajući slovenski partizanski tisak.
Istra, Slovensko primorje, Koruška, svi koji tamo žive, bili su okupirani od 1920. Maršal jugoslavije izgovorio je 1944. godine da ti krajevi trebaju postati jedno s domovinom koja se rađala u borbi, bila je: “To želja svih nas, to je želja i svih njih onamo. Mi tuđe nećemo – no svoje ne damo!”.
Potom je 1. ožujka 1945. osnovana Četvrta jugoslavenska armija. Započela je tako utrka sa saveznicima koji su nastupali s druge strane Jadrana. Jedinice JA 25. su travnja 1945. stigle do Sušaka i izbile na Rječinu. Iz Trsta je na nekadašnju granicu kod Rijeke upućena još jedna njemačka divizija, pa je bitka Rijeku bila duža i krvavija no što se to moglo očekivati, piše Novi List.
U pozadini glavne bitke
Nakon desanta na Krk i Cres, vojnici 9. Dalmatinske divizije iz mjesta Beli izvršili su desant na Brseč i Mošćenićku Dragu, pa nastavili prema Trstu. Bitka za Trst dobila je svjetski odjek. Talijane je iz kampa poraženih i prvih saveznika Njemačke, trebalo posve prevesti u kamp saveznika. Jedan rat, u kojem su još dnevno ginuli deseci tisuća ljudi, završavao je; drugi, za koji se još nije znalo kako će izgledati, tek je trebao započeti.
U tom sukobu, velika i važna Italija bila je koristan saveznik, a potencijalni sovjetski dolazak na sjever Jadrana, bio je opasan i nepoželjan.
Titove su snage od 26.4.1945. počele snažni pritisak prema Trstu. Američke i britanske jedinice feldmaršala Alexandera na Apeninskom su poluotoku zaostajale. U tome kontekstu, sada u pozadini glavne bitke, vodila se 11 dana duga i iznimno krvava bitka za Rijeku.
Rijeka je oslobođena 3.5. Njemački 97. korpus u Riječkoj operaciji nije slomljen, već su se, uviđajući da je stvar izgubljena, povukli prema Ilirskoj Bistrici i tamo još neko vrijeme odupirali.
Kraj rata, ali ne i početak mira
Iako je Rijeka osobođena, nesuglasice nisu završene. Kao što je 1918. završila dionica riječke povijesti, a mađarska Rijeka postala je samo štivo u povijesnim knjigama, tako je 1945. Fiume postala ili počela postajati Rijeka.
Talijansko-jugoslavenski, a zapravo slovensko-hrvatski odnosi rasplitat će se još neko vrijeme, desetak godina do provizornog razgraničenja 1954. godine.
Zatim još dvadeset godina do talijanskog priznanja granice 1975., pa još petnaestak godina do razgraničenja na moru 1989., promjena se dogodila već 3. svibnja. Za cijelu zemlju, bilo je to važan rezultat. Hrvatska je dobila treći grad po veličini, veliku luku, bez obzira što su okupatorske snage u Rijeci razorile lučka postrojenja.
