Školska lektira kakvu svi poznajemo osmišljena je 1972. Od tada do danas manje – više držalo se i načina čitanja, broja knjiga, a i većina naslova ostala je ista. Kako bi razvila ljubav prema knjizi nova reforma donosi neke promjene
“Družbu Pere Kvržice”, “Priče iz davnine”, “Brezu” ili recimo “Dugu” i sada čitaju osnovnoškolci, čitali su ih i njihovi roditelji, pa čak i bake i djedovi, jer ta su djela preživjela sve popise lektira zadnjih četrdeset godina.
No ni “Harrya Pottera”, ni “Hobita” ni vrlo popularni “Imaš fejs” učenici više ne moraju čitati samo u slobodno vrijeme nego i za školu.
“Kad čitamo recimo ‘Alkara’ to je stara priča dosta i radnja koja se odvija, teško nam je pohvatati, nerazumijemo dosta riječi, a kad čitamo suvremene priče, onda je to više naš jezik kojim komuniciramo inače i onda je jednostavnije i zabavnije”, kaže učenica 8. razreda Matea Milišić.
No “Alkara” Dinka Šimunovića vjerojatno će i ubuduće odabirati većina profesora hrvatskog.
“Mislim da bi neki kostur trebao biti zajednički, neka djela za kojima se možda nikada ne bi posegnulo, koja djeca samostalno ne bi nikada uzela čitati, a kad uzmu onda vide da je to itekako dobro”, kaže profesorica Biserka Draganić.
Dogovor je i sada moguć uz obvezne naslove. No odsad će profesori sami prema određenim kriterijima odlučivati što će od nekad obveznih klasika čitati sa svojim razredom.
“Od šest do osam djela bi se zapravo čitalo, od toga bi tri bila antologijska, takozvana kanonska, a tri, četiri ili više bi bila i druga djela”, izjavila je Dijana Greblički Miculinić, članica stručne skupine za hrvatski jezik.
Na velika se vrata tako ponovno u klupe vraća “Ježeva kućica”, nepravedno izgonjena iz lektire za prvašiće punih deset godina.
A iako su za njega možda premladi, njihovi ga roditelji itekako poznaju, a Branimir Štulić bi se zajedno s primjerice “Intervjuom s vampirom” tako mogao naći na popisu za srednjoškolce.
Amela Čilić
