Zastupnica Radničke fronte (RF) Katarina Peović predložila je izmjene Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, u kojima traži da se zakonski regulira prenošenje neradnog dana na sljedeći ponedjeljak ili utorak ako blagdan padne na vikend.
Već su iznesene i neke kritike tog prijedloga, između ostaloga da se tako potiče kultura nerada.
Index je porazgovarao s Katarinom Peović kako bi imala priliku predstaviti svoj prijedlog, kao i odgovoriti njegovim kritičarima:
Možete li ukratko predstaviti vaš prijedlog izmjena Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima? Što vas je potaknulo da pokrenete te izmjene?
Radnička fronta je u srpnju u saborsku proceduru uputila izmjenu Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, kojom bi se omogućilo da svi praznici budu ujedno i neradni dani, uključujući i one državne praznike i blagdane koji kalendarski pojedine godine padaju u nedjelju. Praznici i blagdani su dani odmora za radnike, stoga je potrebno da se radnicima omogući da te dane ne rade. Takva regulacija omogućuje i da se, u slučaju da radnik radi na neradni dan, naknada za rad na neradne dane računa i za ponedjeljak, odnosno svaki drugi dan na koji je prebačen status neradnog dana.
Ovaj prijedlog je dio puno širih pro-radničkih zahtjeva koje će RF na jesen uputiti, između ostalog i zahtjev za 35-satni radni tjedan. Snižavanje radnog tjedna s 40 na 35 sati rada, bez snižavanja plaće, ima za cilj poticanje novog zapošljavanja. Za jesen najavljujem široku frontu koju će RF formirati sa sindikatima s kojima već neko vrijeme radimo na izmjenama Zakona o radu (ZOR) u korist radnika, a protiv HDZ-ovih najavljenih izmjena koje idu za lakšim otpuštanjima radnika i drugim izmjenama ionako anti-radničkog ZOR-a.
Spomenuli ste da zakonska rješenja koja predlažete imaju i još neke europske zemlje. Koje i kako su oni riješili pitanje praznika koji padaju na neradni dan?
U više od 85 zemalja postoje regulative za javne praznike koji kalendarski padaju u nedjelju, slična praksa postoji u Velikoj Britaniji, Irskoj, Švicarskoj, SAD-u, Francuskoj i Španjolskoj, kao i svim zemljama bivše Jugoslavije (osim u Sloveniji), a o tome razmišljaju i u Njemačkoj.
Kritičari vašeg prijedloga ističu da on podržava kulturu nerada u Hrvatskoj. Kako na to odgovarate?
Prosječni radni tjedan u EU je 37 sati, u RH se radi 39.5 tjedno u prosjeku, ispred nas su u radnim satima samo Rumunji, Bugari i Poljaci. U bogatim zemljama visoke produktivnosti radi se puno manje nego u Hrvatskoj – u Belgiji i Austriji 4 sata manje, u Njemačkoj više od 5 manje, a u Nizozemskoj čak 10 sati manje nego u Hrvatskoj.
To u potpunosti demantira zastupnike “trke prema dnu”, koji šire propagandu o Hrvatima neradnicima. Takve sociopatske ocjene dolaze od onih koji zajedno s vladajućima posljednjih desetljeća treniraju i dresiraju domaće radnike da shvate “gdje im je mjesto” – da pristanu na slabo plaćene izrabljivačke ugovore o radu koji po statistici postaju dominantni oblici rada u Hrvatskoj.
RH ima vrlo nisku cijenu radne snage – naši radnici rade za samo 37% plaće zapadnoeuropskog radnika. 90% radnika u RH ima plaću manju od 15.000 kuna u bruto iznosu, dok bi dostojanstvena plaća koju su izračunali u Novom sindikatu bila preko 10.400 kuna neto. Istovremeno se produžuje vrijeme rada i šire se nesigurni oblici ugovora o radu – 90% ugovora o radu se potpisuje na određeno vrijeme. Hrvatska je uvjerljivi rekorder u Europi po broju radnih ugovora u trajanju do tri mjeseca – od čak 6.9% takvih ugovora, dok je EU prosjek 2.2%.
Zbog toga i ne čudi da smo dosegli jednu od najviših stopa iseljavanja radnosposobnog stanovništva u EU od 14%, dok je u EU prosjek oko 3.8%. Također ne čudi i porast siromaštva – u 2020. je čak 23.3% osoba bilo u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti.
Smatrate li da će uvođenje neradnog dana kada praznik pada na vikend smanjiti ili povećati produktivnost radnika u Hrvatskoj?
Produktivnost se ne povećava povećavanjem radnih sati i pritiskom na radnike, već ulaganjem u istraživanje i razvoj novih tehnologija, industrijskim politikama, reindustrijalizacijom i širenjem s njima povezanih kompleksnih oblika rada. Ulaganje u razvoj tehnologija koje omogućavaju veću produktivnost rada moguće je, prije svega, u sektoru industrije, dok sektor usluga karakterizira ograničena mogućnost rasta produktivnosti jer su usluge po definiciji radno intenzivne. Drugim riječima, zemlja koja konkurentnost nastoji graditi pritiskom na radnike da prosječno rade više radnih sati, za manje plaće (što je u sektoru usluga važan element povećanja konkurentnosti jer cijena rada predstavlja najveći trošak u konačnoj cijeni usluge) i sve jednostavnije poslove s manjom dodanom vrijednosti, sigurno nije na razvojnoj putanji koja obećava osigurati bolji standard za manje rada, kao što je slučaj u najrazvijenijim ekonomijama.
Ekonomski analitičar Damir Novotny u izjavi za Index je ustvrdio da vaš prijedlog također “pojačava rentijersku kulturu”. Kako na to reagirate?
Vidjeti naše radnike koji rade više sati od prosjeka EU, za neke od najnižih plaća u EU, kao rentijere opasna je sociopatija. To znači biti potpuno slijep ili, što je vjerojatnije, namjerno širiti opasne laži upravo u korist onih koji profitiraju od “trke prema dnu”. Pravi rentijeri su banke, one ubiru rentu i žive od rente, na račun tuđeg rada, a ne radnici koji rade na nesigurnim radnim mjestima za plaće koje nisu dovoljne da bi zadovoljile osnovne potrebe.
Novotny govori o “porastu kulture nerada”, “niskoj kulturi rada”, “dokoličarenju” kao odgovornima za slabu produktivnost i slabo stvaranje nove vrijednosti. On tumači slabu produktivnost u Hrvatskoj ni više ni manje nego mentalitetom koji nalazi u mediteranskim i postkomunističkim zemljama. Istu, gotovo rasističku ocjenu daje uspoređujući Meksikance i Amerikance, a zatim i Međimurce i Dalmatince, tvrdeći da su Međimurci orijentirani na rad, a Dalmatinci na rentijerstvo. To su opasne psihologizacije koje imaju cilj onemogućiti adekvatno razumijevanje strukturnih uzroka nerazvijenosti.
Ističete da za provedbu vašeg prijedloga ne treba osigurati dodatna sredstva u proračunu. To znači da bi poslodavci platili taj neradni dan?
Nije stvar u tome da poslodavci nešto plaćaju niti je potrebno naći neka sredstva za to u proračunu. Sami radnici zarađuju i za svoje plaće i za slobodne i radne dane, a stvaraju i profit za poslodavca. Pitanje je raspodjele i preraspodjele stvorene vrijednosti, a ne toga da će poslodavci dobročiniteljski radnicima nešto pokloniti. Ni sada plaću ni slobodne dane poslodavci radnicima ne poklanjaju, već raspolažu ogromnim profitima koje su im osigurali radnici koji često rade za minimalac. Postavlja li netko pitanje zašto radnici Saponije ili Podravke nisu dobili veći udio u ostvarenoj zaradi, u vidu viših plaća ili više slobodnih dana, već je to završilo kao dobit vlasnika i kao goleme plaće i bonusi menadžera?
Jeste li razgovarali s kolegama i kolegicama u saboru u vezi s prijedlogom koji ste stavili u proceduru? Od koga očekujete podršku?
Podršku očekujemo od svih, pa i onih koji inače ne stoje na strani radnika, s obzirom na to da brojne ankete jasno indiciraju da naš prijedlog podupire debela većina u RH.
Vlada je danas odbila vaš prijedlog…
HDZ je tako danas stao protiv radnika i na sjednici vlade odbio naš prijedlog, jasno pokazujući što već znamo – da stoje kontra radne većine.
Ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica je ponudio obrazloženje da odbija RF-ov prijedlog jer, kaže, zakon “sveobuhvatno” uređuje materiju blagdana i neradnih dana, i to uz “duboko poštovanje radnika i radničkih prava”. Ovo cinično odbijanje prijedloga koji bi većina ljudi u RH podržala pokazuje što HDZ misli o radnoj većini, koju namjeravaju i novim izmjenama Zakona o radu, kao i na sve druge načine, dresirati da nauči “gdje joj je mjesto” – na začelju EU po svim ključnim ekonomskim i socijalnim pokazateljima… “Izlaz” iz takve pozicije HDZ vidi u uvjeravanju da radnici trebaju biti tegleća marva koju treba još više tjerati da radi da se ne bi ulijenila.
Uz to, u pismenom obrazloženju dobili smo argument da je to tako od “samog početka državnosti” RH, s naglaskom na hrvatsku državnost, koja ide za tim da podjednako teži ne samo već spomenutom dostojanstvu radnika već i “mogućnostima i potrebama ekonomskog sustava” RH. E pa, dragi Hrvati – nema neradnih praznika jer HDZ kaže da je to “hrvatski” i od toga, po HDZ-ovim državotvorcima, jednostavno ne može bolje.
