Vanja Vinković je u jednom sigurno uspio. Uzburkao je duhove u Rijeci. Pogotovo je na sebe navukao bijes političara, makar mu nitko ne spominje ime
Piše: Neven Šantić
Sve ide na račun njegovog dokumentarnog serijala “Fiume crno – crveno Rijeka”, emitiranog na HRT-u, koji je od političkih čuvara imaginarne izvorne riječke multikulturne i tolerantne čistoće ocrnjen, najblaže rečeno, kao najveća moguća blasfemija.
U čemu je dakle grijeh autora netom završenog serijala, je li zaslužio kritike, da ne kažemo javno političko pranje visokog intenziteta kao da je, bože mi prosti, riječ o djelu koje je jednom za svagda odredilo pogled na prošlost Rijeke?
Na prvo gledanje, nije riječ o dokumentarnom serijalu koji je po bilo čemu izuzetan. Naprotiv. Koristeći kao i većina današnjih svjetskih “dokumentarista” već gotovo otrcanu šablonu nekad inovativnog BBC-ovog pristupa – malo teksta, malo sugovornika komentatora uz manje ili više kvalitetnog filmskog materijala iz epohe o kojoj se govori – Vinković nije uspio izbjeći pojednostavljivanje odnosno banalizaciju složene riječke povijesti 20. stoljeća.
Nije riječ o tome da je za bolji uvid u riječku povijest trebalo više nastavaka, primjerice dvanaest a ne šest, već o površnom, lošem scenariju koji je u konačnici doveo i do lošeg sklapanja riječkog povijesnog mozaika i lošeg serijala.
Ali… Sada dolazi ono “ali” koje kaže da koliko god smatrali da je serijal bio loš ili ispodprosječan, o čemu možemo i trebali bi suditi kao gledatelji, stručnjaci za povijest i srodne discipline ili medijski kritičari: politički presuđivati autorskom djelu s umjetničkim pretenzijama kao neprihvatljivom nije ni demokratski ni tolerantno.
Jedno je ne slagati se s nečijim mišljenjem, pa bilo ono iskazano i u formi dokumentarnog filma, a drugo prozivati autora ili tražiti da se HRT ispriča zbog emitiranja serijala i odrekne ga se.
Daleko bi nas sada odvelo razglabanje o tome zašto plaćanje televizijske pretplate ne omogućava direktan utjecaj na televizijski program, jer bi po toj logici dnevno trebalo provoditi referendume o tome što se može emitirati na javnom televizijskom servisu, pa spomenimo samo to da bi se politika trebala suzdržati od bilo kakvog sličnog zahtjeva koji je suprotan svakoj ideji javnog servisa.
U svakom slučaju, multikulturalnost i tolerancija, s čime se Rijeka diči, ne utjeruju se političkim ocjenama i procjenama, niti će riječki “narodi i narodnosti” (zanimljivo da pojedince jedva tko i spominje) biti sretniji i zadovoljniji ako ih politika brani od “zloćudnog” filmskog sadržaja.
Multikulturalnost i tolerancija se žive, između ostalog i tako da se ponekad raspravlja o riječkoj prošlosti i da se pritom uvažavaju drukčija mišljenja (koliko god nekome od nas neka od njih bila bolna). Vinković je kazao svoje, nije njegov problem što nema intrigantnih pokušaja da se o riječkoj prošlosti (filmski) govori i na drukčiji način.
Sjetimo se kako je ne tako davno dio riječke (i hrvatske) javnosti napao EPK i Nemanju Cvijanovića zbog ideje umjetničke instalacije zvijezde na riječkom Neboderu. Sada se to ponavlja Vanji Vinkoviću i serijalu “Fiume crno – crveno Rijeka”. Promijenjen je samo ideološki predznak političkih kritičara.
Toliko o teleranciji.
(Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno i u potpunosti stav redakcije Riportala.)
