Lubenice. Prekrasno srednjovjekovno mjesto na Cresu, gdje je popis stanovnika bio gotov za 10 minuta. Prije 10 godina tamo je živjelo dvanaestero ljudi, ove godine ima ih samo troje. Sve ih je danas upoznala Ida Balen.
Lubenice, u krilu im leže najljepše uvale. Priroda već pomalo divlja od prvih dodira jeseni, a ljepotama se hrane brojni ljudi… Ali sve su to turisti. Prema popisu stanovništva iz 2011. u Lubenicama je bilo 12 stanovnika, međutim, na ovom popisu, po svemu sudeći, bit će ih troje. Marija, Kristina i Dinko.
Više u videoprilogu RTL-a:
Kristina i Marija žive jedna do druge. Dane provode radeći, kuhajući.. i prisjećajući se.
Marija Lovrecić kaže:
“Uuuu, promijenilo se.”
Znate koliko je bilo prvo ljudi?
“Koliko? A je bilo preko 200 ljudi.”
Je l’ vam ružno da ste tako sami ovdje?
“A šta ćete napravit kada nema više ljudi. Tako je prišlo i sad će prit drugi ljudi.
Je li vam žao?
“A neka bude, ja ću poć tamo pa neću vidit šta bude… U celin Lubenicam ni već nikoga.”
Znači neće bit problema za popis stanovništva napravit?
“Ooo, ćete lako delat popis. Ćete.”
Mariji je 86, Kristina Kuljanić će u listopadu napuniti 90 godina.
Kako to da ste ostale, da nikad niste poželjeli ić ća iz Lubenica, što vas drži ovdje?
“A mi smo naučile radit. Mi napredni smo bili nikada. Ili smo se udale ili tu stojimo. Smo imali ovce, konje, orali smo, sira smo imeli.”
Kristina i Marija imaju obitelji u Cresu, po najvećoj zimi će ipak k njima. Jedini koji će ostati i kada budu bure i snijegovi je Dinko.
Dobio je i ključeve crkve. A kada priča o svojim Lubenicama, oči se napune suzama.
“To je bila neka moja, ja smatram, moralna obaveza. Tako je valjda moralo bit, ali tu sam rođen i od malih nogu smo, ja ijoš koji su odselili. Nažalost moram imat tu ulogu da sam zadnji”, Dinko Mlacović.
Iz Lubenica su njegovi preci i on nikada nije odselio. Bio je pomorac, ali s plovidbe bi se uvijek vraćao. Sada je u mirovini. Dane provodi na polju, s ovcama i praveći najukusnija vina:
“Nikad nisam razmišljao da vbi to moglo bit tako. Da ću bit baš zadnji Lubenican. Kad su otac i mat umrli, ja sam nastavio na njihovome. Malo zemlja, malo more ribarija i nešto zemlje se koristi. Okrenut će se neka nova stranica u Lubenicah, šteta. Šteta. Jer vrijednosti koje smo mi naslijedili, od koljena do koljena, sve pao u vodu.”
U Lubenicama je do osamdesetih postojala i škola. Sada je zatvorena, djece nema. Ali dječja cika čuje se iz ove kuće. Roditelji su iz Cresa, a tata Silvano iz Lubenica je rodom. Imaju svoje proizvode, kako se produžila sezona, djecu će još neko vrijeme odavde voziti do škole.
Kako ti je ić odavde u školu?
“Dobro”, kaže Marko Muškardin.
Silvano Muškardin pak odgovara bi li se ikada tu mogao preseliti cijelu godinu:
“Teško je to reć. Tu je jaka zima, snijega. Djeca… Moraju se opet s nekim igrat, obaveze školske. Tako da.. ne bih rekao sto posto.”
Žamor turista isprepliće se ulicama čudesnog creskog mjesta. Gosti će uskoro otići, Lubenice će utihnuti. Marija, Kristina i Dinko ostaju ih čuvati.
