”Mnogi Libanonci ne znaju što im znači njihova zemlja dok ne odu. Isto je i s Hrvatima”, komentirala je Libanonka
Premda je u zadnjih deset godina iz Hrvatske otišlo skoro 200.000 ljudi ima i onih koji su došli. Istina, nema ih mnogo ali ih ima sve više.
I nisu to samo neki očajnici koji su pobjegli od gladi i rata. Libanonci, Rusi, Kenijci, Amerikanci, Talijani svi oni svoju budućnost već neko vrijeme vide i grade u Hrvatskoj.
Korniš, Byblos i Libanon zamijenila je hrvatskim kontinentom. Farah je u Zagreb došla prije pet godina, razlog – habibe, odnosno ljubav prema suprugu i ljubav prema hrani. Sada Hrvate uz libanonski falafel, humus i fatuš ući o libanonskoj kulturi, izvještava Darinka Trgo za RTL Vijesti.
Više pogledajte u video prilogu RTL-a:
”Mnogo ljudi ne zna puno o Libanonu. Kada sam došla, pitali su me: imate li tamo deva, sjedite li na podu dok jedete, jedete li rukama, imate li pustinju. Ne, ne. Mi smo Mediteranci”, rekla je Farah Khalil, vlasnica libanonskog restorana u Zagrebu.
Možda jesmo drukčiji, ali Libanonci i Hrvati imaju nešto zajedničko.
”Mnogi Libanonci ne znaju što im znači njihova zemlja dok ne odu. Isto je i s Hrvatima, nažalost. Ne cijene Hrvatsku dok ne odu i tek tada shvate koliko je zemlja lijepa, ljudi i kultura”, komentirala je Khalil.
Od ugodnih pluseva Libanona do neugodnog Sibira. Noriljsk – bivši Gulag, izolirani ruski grad gdje svi imaju beneficirani radni staž, gdje turisti ne smiju. Anna je iz ovog sibigrskog grada u Hrvatsku stigla prije 27 godina.
”Ja sam Hrvatsku zavoljela. Sad da me pitate bi li se vratila u Rusiju, ne bi jer ovdje mi je jako lijepo i sve mi je dostupno. Rusija je jako velika zemlja, prekrasna zemlja, domovina koju obožavam, do mora ne možete tek tako, a ovdje sjednete u auto i za dva sata ste na moru”, rekla je Anna Mišar, predsjednica nacionalne zajednice Rusa u Hrvatskoj.
Noriljsk je hladan grad gdje puše crna bura, a tada vas ni vodka ne može ugrijati.
”Temperature znaju biti do ispod -60, vjerujte mi tada vam ni vodka ne znači ništa”, kazala je Mišar.
Erik – prvi meksikanac purger.
”Ljudi su super, prva liga. Ja se osjećam kao doma, Hrvati su me divno primili. Hrana je jako dobra, nije kao u Meksiku još fali čilija. Ali mlinci i kremšnita su fantastični. Politika je ista kao u Meksiku, bolje da ne komentiram”, rekao je Erick Valasco Farrera, arhitekt i Meksikanac u Hrvatskoj.
Arhitekt Erik 14 godine je u Zagrebu – radio je na zgradi američke škole na Bundeku, hrvatski govori tečno, našu kulturu voli, ali papirologiju – ne baš.
”Mislim da je strancima sada lakše. Ali tada, uhh ta papirologija. Moj tata je poslao sigurno 40 rodnih listova jer sam se svaki mjesec nešto morao prijavljivati”, kazao je Velasco Farrera.
Red u banci možda je duži nego u njihovim zemljama, ali Erik, a ni Farrah i Anna iz Hrvatske ne idu, izvještava Darinka Trgo za RTL Vijesti.
