U iduća dva tjedna u Split i Rijeku dolazi živjeti 20 izbjeglica. U Hrvatskoj trenutno živi 70-ak Sirijaca, a s dvojicom smo razgovarali
Nizar je Sirijac, ali i Riječanin. Zapravo, riječki Sirijac. Iz Damaska je na fakultet došao ’71., oženio se i ostao. Radio je u Njemačkoj, Austriji i Americi, ali se uvijek, kaže, vraćao u svoju Rijeku.
Više sam tu i zato govorim ‘mi’. I kad dodjem u Siriju, kažem, ‘mi Hrvati’! Ma slušaj, ja sam navijač Hajduka od ’85. Kada sam došao, išao sam na prvu utakmicu na sjever. A uvijek Hajduk živi vječno, a pogotovo mi ovdje na Pujankama, to nam je kvart, sve nam je tu u znaku Torcide i Hajduka”, kaže Nizar Hafez iz Rijeke.
Kao student medicine Abdul, odnosno Andro, kako ga sada zovu, stigao je u Split i ostao. Dobio dva sina, progovorija ka’ pravi Splićanin. I on i Nizar osjećaju Hrvatsku kao svoj dom.
“Bez obzira koliko je hrvatski jezik težak, nadam se da će ga naši Sirijci koji će doći ovdje naučiti da njima bude lakše prilagoditi se situaciji u kojoj žive”, kaže Abdul Hamid Mustafa iz Splita.
Sljedeća dva tjedna u Split i Rijeku stiže po deset izbjeglica iz Italije i Grčke. A u sljedeće dvije godine dužni smo ih primiti 1600. Nizar i Abdul se nadaju da će se snaći kao što su se i sami snašli. Važno je da ih učimo jezik i u tome su obojica spremna pomoći.
“To je druga kultura, ali čovjek prihvati, moraš prihvatiti kuda si došao. Kada čovjek dođe iz Rijeke u Zagreb je teško, a kamoli druga kultura, drugi kontinent”, kaže Nizar.
Abdul je kod nas naučio što znači rat. Bio je dragovoljac i u ratu i kada je trebalo pomagati sunjarodnjacima u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu.
“Radio sam u tranzitnom centru u tih 5, 6 mjeseci. Kada sam gledao kako naš Crveni križ radi s tim izbjeglicama, srce mi je bilo veliko jer sam ponosan da sam se borio za Hrvatsku i sada mi se dio toga vraćao nazad”, kaže Abdul.
Spomenutih 20 stiže uskoro, bez obzira gdje bili smješteni, najvažnije što ih može dočekati je gostoprimstvo. Na dobru hrvatsku kuhinju, lako se naviknuti, kažu Sirijci uz smiješak.
“Grobnički specijaliteti, palenta, kupus fažol, janjetina, naravno, hrvatska, pa onda sarma dođe, pa punjena paprika… Ribe da i ne spominjem…”, nabraja Nizar.
“Meni je najdraže ispod peke, pogotovo hobotnica ispod peke. To je mediteranska hrana koja nama odgovara”, kaže Abdul.
Nakon prvih 20, u srpnju će u Hrvatsku stići još 30 izbjeglica iz Turske. Nizar se jutros prijavio u riječki Crveni križ da pomaže. On je došao u nekim drugim okolnostima, kaže, to su uspomene kojih se rado sjeti uz pjesmu.
“Ja sam stara generacija, slušao sam Kiću Slabinca, Mišu, slušao sam Terezu… Još ih slušam sad, to su lijepe pjesme, ostale su u sjećanju. Kad ih čujem, sjećam se nekih ljudi, i dobrih vremena kada smo isli u Palach”, prisjeća se Nizar.
Bila su to vremena kada je u Rijeci bilo 200-tinjak stranih studenata. Nikada nikom nisu smetali, kaže. Podsjeća i na 2. svjetski rat, nakon kojeg je 30 000 tisuća Dalmatinaca i Zagorana završilo u El-Shatu. Prilagodba je bila teška, i tada i danas, no Sirijci poručuju otprilike ovo – dok god smo ljudi, dogovorit ćemo se.
Danka Derifaj
