Bivši ministar gospodarstva Goranko Fižulić za Net.hr je komentirao zatvaranje riječke rafinerije zbog modernizacije. Fižulić je kao jedan od ključnih problema naveo da interesi MOL-a i Republike Hrvatske po pitanju Ine nisu isti
U jeku energetske krize koja pogađa cijeli svijet, rafinerija u Rijeci zbog modernizacije se zatvara do početka travnja 2023. godine. Procesi obustave procesnih postrojenja krenuli su u srijedu 2.studenoga, a trajat će do 15.studenoga.
Iz Ine su kazali da je riječ o planiranoj obustavi nužnoj za daljnju provedbu trenutačno najvećeg i najvrjednijeg industrijskog projekta u Hrvatskoj u koji Ina ulaže više od četiri milijarde kuna. Iako je dio javnosti i stručnjaka zgrožen odlukom da se u jeku krize zatvara naša jedina rafinerija, iz Ine su kazali da je u ovo doba potražnja za gorivima znatno manja nego ljeti, pa sigurnost opskrbe toliko ne ovisi o uvozu.
Interesi MOL-a i Hrvatske nisu isti
Je li novo pametan potez i zašto se baš sada trebalo modernizirati postrojenje? O ovoj problematici razgovarali smo s bivšim ministrom gospodarstva i kolumnistom Telegrama Gorankom Fižulićem, koji za Net.hr ističe kako je glavni problem što interesi MOL-a i Hrvatske nisu isti.
“MOL Grupa sa sjedištem u Budimpešti upravlja svojim rafinerijskim kapacitetima, znači onima koje ima kraj Budimpešte, Bratislave i Rijeke, tako da kao grupa optimizira svoju djelatnost. Interesi MOL-a i interesi Republike Hrvatske nisu isti. Neki put se poklapaju, a neki put su suprotstavljeni kao što je u slučaju rafinerije u Rijeci”, kazao nam je Fižulić.
Hrvatska nije suvlasnik MOL-a, dodaje, ona je suvlasnik Ine i želi maksimalizirati dobit, poslovanje i poslovnu aktivnost Ine. “To znači da želi i da rafinerijski biznisi u Hrvatskoj rade. MOL to ne gleda tako, on gleda računicu u cjelini svojih kapaciteta i donijeli su svoju poslovnu odluku koja njima odgovara kao MOL-u, da će u ovih četiri-pet mjeseci Rijeku zatvoriti i raditi tamo što već trebaju raditi, a da će tržišta koja snabdijevaju, snabdijevati iz svoje dvije rafinerije u Mađarskoj i Slovačkoj ili će ono što ne proizvedu uvesti kao derivate preko Omišlja”, pojašnjava nam.
Riječka rafinerija je od same izgradnje i početka bila namijenjena uvoznoj nafti koja dolazi prekomorskim putem, a sisačka rafinerija je bila namijenjena da prerađuje slavonsku naftu, koja je dolazila iz Slavonije i Moslavine. “Kada je sisačka rafinerija prestala s radom, MOL je tu naftu uz suglasnost i dozvolu Republike Hrvatske transportirao i prerađivao kod sebe u Mađarskoj, inače bi ta nafta ostala zarobljena, ona nije niti mogla doći do Rijeke. Tako je Hrvatska pomogla MOL-u da istovremeno eksploatira naftu s minimalnom koncesijom na slavonskim poljima i da je vozi u Mađarsku i tamo je prerađuje”, pojašnjava Fižulić.
Sada kada je riječka rafinerija zatvorena, jednostavno će nafta koja je JANAF-om trebala doći u Rijeku odlaziti u Mađarsku ili će slovačka rafinerija preko Ukrajine i dalje dobivati rusku naftu, dodaje Fižulić.
Na pitanje je li modernizacija u ovom trenutku bila nužna s obzirom na situaciju, Fižulić kaže da bi mi trebali znati hoće li te modernizacije i u kojem opsegu uopće biti. “Riječka rafinerija nije radila niti prošlu zimu zbog modernizacije. Trebali bi biti insajderi u Ini i znati ima li uopće modernizacije i u kojem opsegu, te treba li zbog toga rafinerija ne raditi. Ovako ostajemo samo na nagađanjima sa strane”, kaže nam ovaj stručnjak.
Ističe i još jednu jako važnu stvar u cijeloj priči. “Činjenica je da su odnosi između MOL-a i Republike Hrvatske iznimno poremećeni, činjenica je da članovi uprave s hrvatske strane ne dobivaju informacije ili su odsječeni od cijelog niza odluka i informacija, i to je pravo pitanje upravo za njih. Oni bi tamo trebali imati informacije, njih je tamo poslala hrvatska Vlada i to pitanje je prije svega za samu Inu, a onda putem NO i za zainteresiranu javnost, a sigurno da je onda i Vlada dio te zainteresirane javnosti jer reprezentira hrvatski vlasnički interes u Ini. Mi možemo samo spekulirati, ne znamo, možda će rafinerija biti zatvorena i nitko neće ništa napraviti. To je samo naše nagađanje”, kaže Fižulić.
Ono što je nesporno je da MOL takvu odluku donosi sukladno svojim interesima grupe, a ne interesima Republike Hrvatske i Ine.
Naopak odnos od samog početka
Upitan je li velika afera u Ini poljuljala te odnose, Fižulić kaže da odnosi MOL-a i RH nisu nikada bili idilični, jer inače se ne bi vodili arbitražni procesi. “Taj odnos je naopak od samog početka jer je MOL pogrešan partner za Inu, raspolaže s konkurentskim rafinerijama na srednjoeuropskom tržištu i naravno da njegov interes nije bilo maksimalizirati poslovanje Ine, nego optimizirati poslovanje MOL grupe kao cjeline”, kaže nam.
Kao dobar primjer navodi slučaj rafinerija u Austriji i Slovačkoj. “Između Bratislave i Beča je 60 kilometara i imate naftovod koji dolazi iz Trsta i snabdijeva jedinu austrijsku rafineriju koja se nalazi kraj Beča. Nikada nije spojeno naftovodom tih 60 kilometara da bi rafinerija u Bratislavi koju je MOL kupio od Slovaka skupa sa slovačkom nacionalnom naftnom kompanijom, mogla dobivati naftu iz Trsta”.
Fižulić dodaje da te igre između pojedinih naftnih kompanija i država koje iza njih stoje treba uvijek gledati tako da svaka pokušava izboriti svoj dio kolača na što širem tržištu i zahvatiti što šire tržište.
“Gledajući sa strane, možemo konstatirati da se Mađarska izborila za kršenje sankcija EU-a i da ima i dalje pravo uvoziti rusku naftu preko naftovoda, i što je paradoksalno, kroz Ukrajinu i de facto ovisiti o dogovoru s Ukrajinom da bi dobivala rusku naftu. Mi ne znamo niti tu pozadinu, zašto Ukrajinci jednostavno ne zatvore pipu? I zašto dopuštaju Mađarima da dobivaju rusku naftu? Što dobivaju zauzvrat? Ili što ne bi dobivali zauzvrat kada ta nafta više ne bi mogla ići?”, konstatirao je Fižulić pa dodao da nitko ne zna razloge zašto Ukrajinci to dopuštaju i što dobivaju zauzvrat.
Bivši ministar gospodarstva kaže da povijest odnosa s MOL-om treba gledati u kompletnoj priči, sve što se događalo. “To je u principu konkurentski odnos jer su Ina i MOL u osnovi konkurenti, a tu je jedan konkurent postao suvlasnik drugog konkurenta i on normalno optimizira poslovanje u svoju korist, a ono je protivno interesima Republike Hrvatske”, rekao je.
Što se samih količina nafte tiče, Goranko Fižulić kaže da na Mediteranu ima i više nego dovoljno naftnih derivata, prenosi Net.hr.
