Do početka 1970-ih Rijeka je imala jednu malu robnu kuću na Korzu. Bila je to podružnica zagrebačke NAMA-e (Narodni magazin), otvorena nakon Drugog svjetskog rata, nešto veća trgovina u kojoj su se prodavale drogerijske i kućne potrepštine, konfekcija i obuća
Piše: Neven Šantić
Zgradu u kojoj se nalazila, secesijski dragulj, je 1906. godine projektirao talijanski arhitekt Emilio Ambrosini prema narudžbi uglednog riječkog trgovca tekstilom Francesca Rauschela.
Iz Adamićeve ulice ulazilo se u hotel Royal, u kojem se danas nalazi sjedište Primorsko-goranske županije, a s Korza u preteču NAMA-e i kasnije Karoline riječke a sada izložbenog prostora, u trgovinu tekstila s prizemljem i mezzaninom u vlasništvu Umberta & Demetria Papettija.
I onda je 1970-ih u Rijeci počeo trgovački bum, otvaranje niza suvremenih robnih kuća kakve je u to vrijeme imao malo koji grad u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Prije točno pedeset godina otvorena Robna kuća Korzo
Prva je na prije točno pedeset godina, 21.travnja 1973., otvorena Robna kuća Korzo. Projekt je izradilo Građevinsko poduzeće Primorje koje je bilo i izvođač radova zajedno s desetak kooperanata, a investitor je bilo, kako se tada zvalo, Opće trgovačko poduzeće Brodokomerc.
Robnu kuću je otvorila predsjednica Skupštine općine Rijeka, jedina gradonačelnica u njenoj povijesti, Neda Andrić i to simboličnim pritiskom na dugme za pokretanje pokretnih stepenica.
Od 9 sati, kada je otvorena, do 18 sati te subote prije pedeset godina procijenjeno je da je kroz sve katove robne kuće prošlo preko 60 tisuća posjetitelja, gotovo polovicu stanovnika tadašnje općine Rijeka, a na 41 blagajni na 40 odjela registrirano je bilo 20.000 kupaca.
Prvi utržak iznosio je 510.000 dinara
Prvi utržak iznosio je 510.000 dinara, ili skoro 33.000 tadašnjih dolara. Zabilježeno je da je najveći interes bio na odjelima muške i ženske konfekcije, elektromaterijala, prehrambenih artikala i pozamanterije (pribora za šivanje).
Direktor Robne kuće Korzo bio je tada mladi ekonomist Rade Marelić, budući jugoslavenski trgovački predstavnik u Finskoj te hrvatski veleposlanik u Albaniji i Brazilu.
Najmodernija novoizgrađena robna kuća u Jugoslaviji – s klimatizacijom, pokretnim stepenicama i agregatom za slučaj nestanka struje – prostirala se na 5.500 četvornih metara i bila je dva puta veća od tršćanskih robnih kuća Coin i Upim, a za pola veća od najveće tršćanske robne kuće – Standa.
U njoj je posao našlo 270 prodavača i prodavačica ili ukupno 360 ljudi, imala je 30 tisuća artikala s vrijednošću robe od 30 milijuna dinara (2 milijuna tadašnjih dolara). Javnost je saznala i to da će plaće prodavača biti oko 2.600 dinara (169 tadašnjih dolara), što je bilo stimulativno za trgovce budući da je tada prosječna plaća u Jugoslaviji iznosila 1.828 dinara (117 tadašnjih dolara).
Pažnja posvećena i detaljima
Da se u otvaranje robne kuće ušlo ambiciozno govori i podatak da je za njen imidž bilo angažirano dvoje poznatih kazalištaraca, danas već legendarnih umjetnika koji su godine svog djelovanja posvetili kazalištu Ivan Zajc. Scenograf Dorian Sokolić kreirao je bedž sa slovom K koji su zaposlenici nosili na reveru, a kostimografkinja Ružica Nenadović Sokolić kreirala je odjeću za prodavačice i prodavače. Temeljna je bila narančasta boja, simbol robne kuće.
U trenutku kada je Robna kuća Korzo bila otvorena već se preko puta, na Korzu, počela graditi Robna kuća Rijeka (RI), a Varteks je najavio svoju robnu kuću na Koblerovom trgu.
I nije trebalo dugo čekati na reakciju javnosti. Odmah su počele rasprave o tome trebaju li Rijeci u krugu od 50 metara tri robne kuće. Kako to biva, u novinskoj anketi jedni su bili “za” a drugi “protiv”.
Argumenti ‘za’ i ‘protiv’
Argumenti onih “za” pozivali su se na iskustva takozvanih trgovačkih četvrti u inozemstvu i potrebu kupaca da svoje potrebe za različitim robama zadovolje na jednom mjestu, dok su oni “protiv” tvrdili da se trgovački prostori trebaju otvarati tamo gdje ljudi žive (a Rijeka je tada već dobila nove četvrti koje su pretežno bile spavaonice poput Donje i Gornje Vežice), a spominjao se i manjak parking prostora u centru grada.
Kako god bilo, problema s parkingom u centru grada ima i danas, u međuvremenu su izgrađeni i Tower centar i ZTC (s parkirnim prostorom), no još uvijek robne kuće u centru ne zatvaraju svoja vrata.
I neće dok kupcima imaju nešto ponuditi. A parkirno mjesto će se već negdje naći…
