Bez prevoditelja ne mogu obavljati najnormalnije uobičajene aktivnosti i obveze. Gluhi ne znaju kada će tramvaj promijeniti smjer ni koliko će vlak zakasniti. Situaciju dodatno otežava novi Zakon o osobnoj asistenciji gdje je definirano da komunikacijskog posrednika mogu dobiti do samo 40 sati mjesečno
Odlazak na predavanje, dizanje kredita u banci, poslovno putovanje – većini nas ništa od ovog nije problem. Jer predavanje možete odslušati, informirati se o kamatnoj stopi ili razgovarati s kolegama koje niste dugo vidjeli. No, gluhe i nagluhe osobe to mogu samo uz komunikacijskog posrednika, oni su njihove uši i glas. Dosada su ih imali na raspolaganju po potrebi, ali novim Zakonom o osobnoj asistenciji moći će koristi njihove usluge najviše 40 sati na mjesec. Što to znači u praksi?
Zamislite ovo: ulazite u ljekarnu, liječnik vam je baš propisao antibiotik zbog upale grla. Niste ga nikada pili, pa trebate jasne upute, ali ne možete ga čuti. Ne morate niti biti bolesni, samo ste razbili ekran telefona. Morate otići u servis i zamijeniti staklo. Zanima vas koliko će to koštati, ali ne možete čuti prodavačicu jer imate oštećenje sluha.
Ove se situacije događaju svima, tako i gluhim i nagluhim osobama. Objašnjava to Kiara Vrljić dok razgovaramo zahvaljujući komunikacijskoj posrednici Nives Gotovac. Ona prevodi s hrvatskog na znakovni jezik i obratno i zato je neizostavni dio Kiarina života, donosi RTL Danas.hr.
“U javnim institucijama, na fakultetu za predavanja… Mislim, svugdje mi treba prevoditelj”, priča Kiara Vrljić iz Zagreba.
Teško je to zamisliti ljudima koji čuju, ali gluhima i nagluhima svaka situacija može biti izazov. Zamislite da se vozite tramvajem kojim se vozite svaki dan. No na pola puta, vozač promijeni smjer, a vi to niste doznali na vrijeme.
“Vozač uvijek to kaže na razglas, a gluha osoba to ne može znati. Jednostavno, nakon što se skrene, shvati da je promijenjen smjer. Isto tako, primjerice, na željezničkim kolodvorima. Često su informacije na tim razglasima i gluhe osobe ne mogu dobiti tu informaciju”, govori predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih Dijana Vincek.
Zato su dosad gluhi, u udrugama koje okupljaju osobe s oštećenjima sluha, mogli dobiti usluge komunikacijskih posrednika kada su im trebale.
“Ja se uvijek šalim i kažem da mi prevodimo od poroda do sprovoda, ali stvarno ispada tako. Odlazimo uistinu s gluhim trudnicama na sve moguće preglede. Bilo je čak i situacija gdje su se porodi prevodili. Prevodimo u centrima za socijalnu skrb, prevodimo na sudovima, policijama. Prevodimo u školama, u vrtićima, na fakultetima. Uistinu, uistinu svugdje”, tvrdi prevoditeljica za znakovni jezik Nives Gotovac.
Od iduće godine počet će se primjenjivati novi Zakon o osobnoj asistenciji gdje je definirano da gluhe osobe, ovisno o razini oštećenja sluha, komunikacijskog posrednika mogu dobiti samo između 10 i 40 sati na mjesec.
“Mislim da je to stvarno premalo. Za mene i za ostale gluhe. Zato što, recimo, ako odem na predavanje koje traje, tri dana dana i izgubim sve te sate koji su mi predviđeni. Mislim da je to kršenje ljudskih prava”, objašnjava Kiara Vrljić iz Zagreba.
Prije su se komunikacijski posrednici financirali projektno, putem udruga. Sada trošak snosi Ministarstvo socijale. Dakle, udruge se ne moraju brinuti kako platiti tu uslugu, ali gluhi neće moći dobiti prevoditelje, koji su njihove uši i glas, svaki put kada ih budu trebali.
“Ako to podijelimo na 30 dana, to ispada sat vremena dnevno. Je li dovoljno imati prijevod jedan sat i komunicirati? Što je s ostatkom dana? Nemate informacije. Nemate pravo na komunikaciju. Znači, mi moramo, što, šutjeti? Ostati doma? Gdje je tu naša ravnopravnost?”, zaključuje predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih Dijana Vincek.
Nema ravnopravnosti jer zakone, pravila i vrijednosti definiraju oni koji čuju, ali ne znaju slušati, piše RTL Danas.hr.
