Slučaj fizičkog obračuna učenika i profesora učenika zagrebačke Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića samo je potvrdio da živimo u već posve okorjeloj kulturi nasilja, u državi čije institucije teško (ako uopće) razabiru što je pravo/pravda, a što nepravda, u društvu u kojem se moramo zapitati tko je ovdje zapravo žrtva nasilja
Ne pada mi na pamet opravdavati bilo kakav čin nasilja nad bilo kime, ali u slučaju nesretnog profesora zagrebačke Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića, koji je trenutačno zatvoren zbog fizičkog napada na učenika, razvidno je kako je i sam profesor žrtva višestrukog nasilja, piše Helena Puljiz za Net.hr.
Nasilja obrazovnog sustava koji mu nije omogućio sigurne uvjete rada i koji uvijek štiti najgore među nama, nasilja ministra Radovana Fuchsa i dijela medija koji su ga brzinom svjetlosti proglasili nasilnim pijancem, premda policija nije utvrdila da je čovjek bio pijan, a i on sam je to negirao. Nasilja represivnog sustava koji ga je strpao na mjesec dana u zatvor kao najgoreg kriminalca, dok uredno pušta one koji izazovu prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom da se šeću gradovima i nasmijani ispijaju kave sa šefovima policije ili članovima njihovih obitelji, umjesto da su iza rešetaka.
Bivši ministar Mario Banožić nedavno je bahatom vožnjom skrivio smrt jednog čovjeka i do danas nisu posve razjašnjene sumnje u količinu alkohola u krvi koju je imao onog kobnog jutra kad je skrivio prometnu nesreću s tragičnim posljedicama. Nitko ga nije nazivao ni ubojicom ni kriminalcem, nitko ga nije hapsio, kolege ministri bili su puni suosjećanja, a kad se nevjerojatnom brzinom oporavio od navodnog nagnječenja mozga, umjesto iza rešetaka, snimljen je u društvu bratića načelnika policije, nasmijan na kavici. Do danas nisu razjašnjene sve okolnosti u kojima je Banožić tog jutra usmrtio Gorana Šarića, a i mediji su naprasno izgubili interes za taj slučaj.
Lakoća represivnog aparata
Banožić je samo jedan u nizu moćnika koji nikad u Hrvatskoj nisu jednaki pred zakonom; ma što god učinili, sustav im je blagonaklon. I taj se sustav obožava iživljavati na tzv. običnim građanima, pa se rastrojenog, maltretiranog profesora ili vozača hitne pomoći, koji je nehotice tijekom obavljanja posla, skrivio prometnu nesreću bez smrtnih posljedica, baš lagodno i po kratkom postupku hapsi i zatvara na mjesec dana zbog navodne “opasnosti od ponavljanja kaznenog djela“.
Ta lakoća kojom hrvatski represivni aparat mazi moćnike i gazi nemoćne, naprosto je postala nepodnošljiva, a kako se slučaj nesretnog zagrebačkog profesora odmotava, vidimo i da se bijes javnosti samo pojačava. Pogotovo nakon saznanja da učenici koji su se obračunavali s profesorom ni na koji način nisu kažnjeni.
Dosad smo doznali kako je učenik-huligan, kojeg je profesor fizički napao, već dulje vrijeme verbalno nasilan prema profesoru, da ga vrijeđa i provocira, uz pomoć i podršku nekolicine istih takvih potpuno neodgojenih adolescenata. Čak i na snimci koja je prikazala profesorovo nasilje, vidi se da učenik ugrožava prostor profesorove fizičke slobode te da se on od toga pokušava obraniti. Učenik je bez ikakvog pitanja i dobivene dozvole došao do profesora, nadvio se nad njega, unio mu se u lice i uperenim kažiprstom mu mahao rukom ispred glave. Vidi se da mu profesor, prije nego ga odgurne, jasno daje do znanja da se odmakne.
Žrtva huliganske družine
Profesor se nije smio upustiti u fizički kontakt, a kamo li nasilje nad učenikom – zbog toga će i morati odgovarati pred zakonom, ali iz ljudske perspektive moguće je razumjeti da je izgubio živce nakon što ga je neodgojeni, agresivni mamlaz nazivao četničkim vojvodom, spominjao mu mrtvu ženu i fizički ga ugrozio. Na snimci se jasno vidi i da su sva tri huligana s kojima se profesor obračunavao i veća i snažnija od njega. Doznali smo od drugih učenika i da je, osim supruge, profesor – za kojeg učenici mahom govore da je uzoran i dobar pedagog – izgubio u kratkom vremenu i još tri bliska člana obitelji, da je i inače u teškom psihičkom i emocionalnom stanju te da je redovna žrtva agresivnog učenika, odnosno njegove huliganske družine. Zašto nije bio na bolovanju i zašto ga nitko nije zaštitio od nasilnika?
Ravnateljica Strojarske tehničke škole u kojoj se sve to zbilo, Bosiljka Galenić, tvrdi da je “održano nekoliko razgovora” s profesorom te da je on svaki put izrazio želju da radi, a nakon obračuna s učenicima huliganima ekspresno mu je dala otkaz. Očito je da mu nitko nije pružio pomoć, a Galenić je priznala je da nasilni učenici ni na koji način nisu kažnjeni. Ravnateljica Galenić istog trenutka treba podnijeti ostavku jer je očito da nije sposobna organizirati sigurne uvjete rada ni za profesore niti za učenike.
Okorjela kultura nasilja
Prema podacima Sindikata zaposlenih u srednjim školama, nasilje u razredima buja, učestali su fizički i verbalni napadi učenika na profesore, a čak svaki treći profesor bio je izložen fizičkom ili verbalnom nasilju roditelja svojih učenika. Svi ti slučajevi, uglavnom prolaze nekažnjeno i stječe se dojam da svatko, baš kao i vrh države, može raditi što mu se, gdje mu se i kad mu se prohtije.
U Sindikatu upozoravaju i da je YouTube prepun snimki napada na profesore, ali nitko ništa ne poduzima – ni ministar Fuchs niti ravnatelji škola. Srednja škola nije obavezna, nasilnici je ne moraju i ne smiju pohađati ako nisu spremni poštovati obrazovna pravila igre. A mobiteli se ne bi smjeli unositi u učionice i njihovo korištenje tijekom nastave moralo bi biti najstrože sankcionirano.
Slučaj fizičkog obračuna učenika i profesora učenika zagrebačke Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića samo je potvrdio da živimo u već posve okorjeloj kulturi nasilja, u državi čije institucije teško (ako uopće) razabiru što je pravo/pravda, a što nepravda, u društvu u kojem se moramo zapitati tko je ovdje zapravo žrtva nasilja, piše Helena Puljiz za Net.hr.
