Ličanima ih se isplati držati jer tele boškarina ima oko 200 kilograma, a i meso je skuplje za razliku od buše
Autohtono istarsko govedo, simbol je Istre, orao je istarska polja i vukao kamen za gradnju istarskih kuća, ali to ne znači da se uzgaja samo u Istri. Od 1200 boškarina, koliko ih je u Hrvatskoj, četvrtina ih se uzgaja u Lici.
Istarskog goveda, ujedno najvećeg europskog goveda, najviše ima u Istri, ali toliko se dobro udomaćio zadnjih godina iza Velebita da bi se uskoro mogao zvati i ličkim. Kada su prvi boškarini prije sedam godina iz Istre došli u okolicu Gospića, nisu se odmah snašli na ličkoj zimi, ali pokazali su nevjerojatnu moć prilagodbe, pa tamo danas pase gotovo četvrtina svih rasplodnih grla u Hrvatskoj.
“Kada su došli, imali su dlaku od par milimetara kad su došle. Sada, u zimu, imaju po 2-3 centimetra i ona stvarno podnosi zimu. Prošle godine mi se jedna otelila na -17 stupnjeva Celzijevih. Tele je normalno preživjelo i zadojilo se samo, tako da baš su se aklimatizirale”, kaže uzgajivač boškarina Branko Radošević iz Počitelja.
U vrijeme kada je kretao u stočarstvo, nigdje nije mogao nabaviti autohtone ličke buše za čiji uzgoj se daju poticaji, kao i za boškarine jer i jedno i drugo govedo je bilo pred nestajanjem. Sada mu je drago što je ipak nabavio boškarine.
Zašto je Ličanima isplativije držati boškarine nego tradicionalne domaće buše? Pa zato što je tele buše staro oko 6 mjeseci teško oko 80-ak kilograma, a tele boškarina oko 200 kilograma. Uz to je meso boškarina i skuplje.
Radoševići su morali nabaviti i kangale, pse specijalizirane za čuvanje stoke jer se na 50 hektara zemljišta koje imaju u najmu, često zalijeću i predatori – vukovi i čagljevi. Odrasle krave lako se obrane oštrim rogovima, ali ne i telad.
“Krava je jako pametna. Jako sam zadovoljan njima i dobro sam se naviknuo. Svaki sam dan među njima. Razumijem ih i oni razumiju mene. One znaju moj auto kao pas, čuju kada dolazim na 5-6 kilometara. Znaju da ne idem praznih ruku. Uvijek im nešto donesem”, kaže Radošević.
Zajamčen im je otkup teladi od strane Agencije za ruralni razvoj Istre, pa se meso boškarina i ne može pronaći u ličkim mesnicama. Malo tko ga je zato i probao. Mesari općenito više vole goveda iz štalskog uzgoja, a ne s pašnjaka.
Za mesnicu, simentalac je pod jedan. I za kupce, za nas osobno i za sve. Dakle, ni buša ni boškarin, nego simentalac. Buša je svakako ljepo tele koje je na štali, koje ima dovoljno mlijeka za sisanje i ne bježimo od toga”, ističe vlasnik mesnice iz Gospića Domagoj Butić, a njegov mesar Ivica Bažant dodaje da je svejednoo – buša ili boškarin “bitno da je štalski uzgoj, da je uredno, da ima dovoljno mlijeka i da se zakolje u svoje vrijeme”.
Vlasnik, vjerojatno najpoznatijeg gospićkog restorana, u koji se s autoceste često svraća zbog gulaša od buše, objašnjava da su se oni orijentirali na to malo ličko govedo jer se trude promovirati domaću ličku kuhinju. Ali, nemaju ništa ni protiv boškarina.
“Probali smo, ali za sad smo se orijentirali samo na bušu. Nema tu neke velike razlike. To su uglavnom slične vrste goveda. I jedno i drugo su na otvorenom i imaju malo tvrđe meso. Način pripreme je uglavnom sličan. Boškarin je isto najbolji u tim nekim gulašima, saftovima, gdje meso malo omekša”, kaže Ivica Sokolić, čiji je otac s još nekoliko uzgajivača i mesara pokrenuo zaštitu buše.
U Istru je boškarin doveden u vrijeme Rimskog carstva prvenstveno kao radna, tegleća životinja, ali od 2022. godine je meso istarskog goveda dobilo europsku zaštitu izvornosti. Kako je sve više stočara u Lici zainteresirano za uzgoj, možda mu Lika skoro postane i druga domovina, piše Danas.hr.
