Završeno je natjecanje u ovosezonskoj Prvoj omladinskoj ligi Nogometnog saveza Primorsko-goranske županije za mlađe pionire. Prvak se zna(o): mlađi pioniri HNK Rijeke su sezonu, kako su s ponosom istakli na službenim stranicama HNK Rijeke, zaključili u velikom stilu: „Izabranici Igora Tkalčevića potvrdili su tako naslov prvaka kojega su osigurali prije nekoliko kola i okrunili jednu sjajnu sezonu u kojoj su osvojili prvo mjesto uz 29 pobjeda, jedan remi, te nevjerojatnu gol razliku 359:5!… Mlađi pioniri Rijeke prvi gol primili su tek u 14. kolu u pobjedi protiv Grobničana 3:1, a mrežu mlađih pionira zatresli su još dvaput Grbci 2000, te jednom Rijeka II i Opatija. Ujedno, jedini remi ostvarili su protiv Rijeke II 1:1 u 16. kolu. Izabranici Igora Tkalčevića u čak 18 od 30 utakmica postigli su dvoznamenkasti broj golova, u pet navrata su prešli brojku od 20 golova (Lučki radnik, Lokomotiva, Lošinj, Vinodol, Zamet), a najuvjerljiviju pobjedu ostvarili su protiv Lučkog radnika (25:0). U prosjeku su postizali 12 golova po utakmici.“.
Čestitkama se, naravno, pridružujemo i mi. No, je li ova vijest baš tako dobra kakvom se čini na prvi pogled?! Naime, kada netko na ovakav način „promaršira“ ligom, veliko je pitanje koliko igranje u takvoj ligi uopće ima smisla za tako nadmoćnu momčad. Nije nikakva tajna da mladići HNK Rijeke raspolažu daleko najboljim uvjetima za treninge, od terena do termina za treninge i utakmice koje kroje praktički kako im najbolje odgovara; a isto tako nije nikakva tajna da je u omladinskom pogonu najdražeg kluba skoncentrirana najveća kvaliteta kada je omladinski nogomet županije u pitanju – „svi najtalentiraniji“, automatski su „na meti“ ili u pogonu HNK Rijeke.
Pored toga što „svako dijete želi igrati u Rijeci“, treneri omladinskog pogona organiziraju redovite „selekcije“ igrača iz drugih klubova županije kako bi probrali talente (a i inače im je „jedno oko“ uvijek u potrazi za talentima širom županije pa i šire), i tako se mladi igrači „gomilaju“ u klubu koji raspolaže u ovom uzrastu s dvije momčadi gotovo ravnopravne jakosti koje se natječu u omladinskim ligama, dok se svi drugi klubovi – koji ionako uglavnom grcaju u logističkoj noćnoj mori, čitaj nedostatku sredstava za puko preživljavanje – moraju svako malo suočavati s odlaskom najboljih igrača put Kantride.
Stoga se nekim posebnim dometom, kako su se pohvalili na službenom webu HNK Rijeke, baš i ne čine pobjede nad Zametom, Lučkim radnikom i drugima s preko dvadeset golova razlike?! Svi koji prate Prvu omladinsku ligu znaju da mnoge momčadi zbog ozljeda, osjetljive dobi igrača, njihovih školskih obaveza, sezonskih bolesti poput gripe i mnogih drugih razloga često i ne sastave momčadi s propisanih 11 igrača, pa je likovati nad ovakvim pobjedama poprilično čudno.
Pored svega, uputno je zapitati se kakav pedagoški učinak na mlade igrače, dječake, ima “forsiranje” ovakvih rukometnih rezultata protiv očigledno nedoraslih suparnika; a istovremeno kakav psihološki učinak ostavlja na igrače suparničkih, poniženih momčadi?! Gdje je tu fair-play prema klubovima-sudionicima iste lige koji velikom većinom razmišljaju o tome hoće li u sezoni gripe skupiti 11 igrača da uopće započnu utakmicu, ili hoće li imati dovoljno novaca za kupovinu goriva za odlazak na gostovanje?!
I konačno, što bi na likovanje nad ovakvim rezultatom u “sirotinjskoj” ligi imala za reći klupska pedagoginja HNK Rijeke Edita Stilin, uvažena pročelnica Upravnog odjela za odgoj i obrazovanje Primorsko-goranske županije? Što bi ona savjetovala igrače nakon pobjede od 25:0 nad Lučkim radnikom? Ili što bi na ovakvu samohvalu rekao bilo koji sportski psiholog specijaliziran za dječji nogomet? Bilo bi zanimljivo čuti njihove reakcije…
Bilo bi nam puno draže kada bi omladinske ekipe HNK Rijeke slične rezultate postizale i u konkurenciji Dinama, Hajduka, Osijeka, Lokomotive u okviru Prve HNL, gdje ove sezone drže treća (pioniri) i četvrta (kadeti) mjesta (uz juniora koji su prvi u Županijskoj ligi). Tada bi imali prave razloge za slavlje!
A možda baš ovakva politika „nedodirljivog“ u svojem dvorištu u omladinskim kategorijama, odnosno nedostatak pravih konkurenata ili barem koliko-toliko ravnopravnih takmaca, uz činjenje svega na slabljenju možebitne igračke konkurencije, i doprinosi činjenici da primorsko-goranski igrački bazen tako rijetko „izbacuje“ igrače prvoligaškog kalibra poput Anasa Sharbinija ili Ivana Močinića?!
Jer, ne zaboravimo, pravi se igrači kuju samo u nadmetanjima s ravnopravnima sebi!
