Igre su alat za razvoj vještina, ističe psiholog Božidar Nikša Tarabić. Problem može nastati kada se videoigre koriste za bijeg od stvarnosti
Videoigre mogu potencijalno doprinijeti i podržati dobrobit djece, ako su dizajnirane imajući na umu njihove potrebe, zaključak je nedavnog istraživanja Unicefa.
Istraživanje je otkrilo da digitalne igre, ako su dobro osmišljene, mogu omogućiti djeci iskustvo osjećaja kontrole, slobode izbora, majstorstva i osjećaja postignuća te reguliranja emocija. Također, djeca mogu iskusiti osjećaj povezanosti s drugima, mogu djelovati na temelju originalnih ideja, stvarati, istraživati, konstruirati. To je sve važno za razvoj djece.
Novo istraživanje, provedeno s djecom u dobi između osam i 12 godina, izrađeno je u sklopu projekta Odgovorne inovacije u tehnologiji za djecu (RITEC) koji su suosnivali UNICEF i LEGO Group, a financira ga LEGO Foundation.
Što nas uče videoigre?
Na koji način videoigre mogu biti doprinijeti razvoju djece, pitali smo psihologa Božidara Nikšu Tarabića.
“Inteligencija je sposobnost uočavanja uzoraka, uzročno-posljedičnih veza između pojava kojima smo izloženi. Ljudski mozak stoga konstantno pokušava prikupiti nove informacije (iskustva), kako bi ih svojom inteligencijom obradio i poboljšao razumijevanje (radni model) svijeta. Videoigre su u tom kontekstu samo oblik stjecanja iskustva. Videoigre su, kao i svake druge životne i razvojne igre, još jedna od platformi na kojima možemo učiti o životu”, ističe Tarabić.
Ono što videoigre razlikuje od klasičnog akademskog obrazovanja je što su prezentirane na zanimljiv, interaktivan i duboko angažirajuć način, kaže psiholog. Videoigre daju brze, povratke informacije o strategijama koje dovode do uspješne “pobjede” u igri – i životu.
“Videoigre nas uče da se život sastoji od zadataka koje moramo proći/savladati, da ne možemo ‘dalje’ dok nismo naučili sve što trebamo naučiti (napredovanje – nova razina, novi zadatak, i slično). U tom kontekstu nije važno koju vrstu igara igramo već da je igranje videoigara praćeno ukazivanjem na implicitna (neizrečena) značenja i pouke koje iz njih možemo izvući”, naglašava Tarabić. Neke od pouka mogu biti važnost dobrog definiranja (razumijevanja) problema ili zadatka, važnost upornosti i važnost odabira zadataka koji su teži i kompleksniji od ranijih zadataka koje smo rješavali, ali koje smo u mogućnosti riješiti, s obzirom na potrebne vještine.
Tu su i planiranje i strategija, razlikovanje važnih i nevažnih informacija, prepoznavanje važnosti specijalizacije i suradnje. Igre su, dakle, zaključuje Tarabić, alat za razvoj vještina. One su edukativne ne nužno svojim sadržajem, već načinom na koji se igraju, ističe.
Kada su videoigre problem?
Tarabić smatra da pitanje vremena koje se provodi za videoigrama nije problematično sve dok se ne zanemaruju druge aktivnosti poput učenja i druženja.
Problem može nastati ako mladi “bježe” u videoigre. “Mladi urednog razvoja, kvalitetnog i ispunjujućeg socijalnog i akademskog života nikad neće odabrati ‘ovisnost’ o videoigrama. Oni će nekada iz zabave sami ili sa svojim prijateljima igrati videoigre, ali to igranje neće biti problem u svakodnevnom funkcioniranju”, navodi hrvatski psiholog.
Ako kod djece posumnjate u ovisnost o videoigrama, Tarabić savjetuje odlazak stručnjacima za zaštitu mentalnog zdravlja koji će najbolje procijeniti o čemu je riječ.
Koje edukativne videoigre bi preporučili?
Za preporuku edukativnih videoigara pitali smo stručnjaka koji i sam dolazi iz zajednice hrvatskih proizvođača videoigara.
“U Hrvatskoj su edukativne igre jako popularne, još od Sraza i Sunčice”, ističe Aleksandar Gavrilović, glavni tajnik klastera hrvatskih proizvođača videoigara CGDA. “Od novijih domaćih edukativnih igara predložio bih mobilnu igru Moopies za mlađe uzraste do sedam godina te PC igru Monster Adventure na Steamu za osnovnoškolski uzrast”, rekao nam je Gavrilović.
Mnoge edukativne igre imale su svjetski uspjeh, ali i igre poput Minecrafta mogu biti edukativne, a neke često imaju i “Education Edition”, navodi Gavrilović za Net.hr.
