Što bi svaki Riječanin trebao znati o svom gradu?

Nakon ljetne stanke, posljednje rujanske nedjelje 2024. nastavljene su vođene šetnje koje popularno nazivamo Edukativni đirevi.

Ovog puta, bio je to uspon s Trga Ivana Koblera na Kalvariju sa zastajkivanjima na svakom znamenitijem mjestu, što znači učestalo. Nešto sličnoga bilo je točno prije tri godine (tog popodneva u petak 24.09.2021.). Ovoga puta u nedjeljno jutro, obogaćeno novim saznanjima, prošireno, a i broj điraša nam se učestalo povećava, rušeći sva očekivanja. Vole Riječani svoj grad i zanimljivosti o njemu. Englezi u brojnim svojim povijesnim dokumentarcima, ponosno koriste formulaciju: “We are touching history”, tako i mi ostvarujemo taj dodir puna dva i pol sata uživo na autentičnim lokacijama s našim voditeljem, povjesničarom umjetnosti, prof. Theodor de Canziani, od milja zovemo ga Theo. Đireve organizira MO Podmurvice zahvaljujući nesebičnom zalaganju i entuzijazmu njihove nenadmašne tajnice Đulijana Desanti.

Koblerov trg

U epicentru Rijeke je. Prođete li s Korza ispod Gradskog tornja, zateći ćete se na njemu, ujedno i u Starom gradu. Nekada, u srednjem vijeku, bio je okružen nizovima kuća s obje strane, Vijećnicom na vrhu i već spomenutim Gradskim vratima na dnu. Danas je sve to restaurirano, uklopljeno u dijelove povijesnih građevina, dobilo nove namjene, uglavnom su poslovno, trgovački i ugostiteljski objekti dok je zapadni niz kuća zamijenila Robna kuća Korzo.

Na trgu dominira fontana, za prolaznike s dva masivna paralelna kamena kotača. Radi se o tijesku za papir iz Hartere (Tvornice papira), najstarije i najznačajnije u ovom dijelu Europe, koju je povodom njezine 150. godišnjice projektirao riječki arhitekt Igor Emili 1974. godine. Theo je napomenuo da je ta fontana prvi spomenik nakon rata koji nije slavio (obilježavao) rat nego rad.

Koblerov trg bio je “Trbuh grada”, zelena tržnica, placa mnogo stoljeća. Zato su ga dugo godina zvali: Piazza Verde i Piazza delle erbe (Zeleni trg, Trg bilja).

Najznamenitija zgrada na trgu bila je Općinska palača, smještena na njegovom sjevernom dijelu na sijecištu nekadašnjih glavnih rimskih ulica Decumane i Carde. U 18. stoljeću “barokozirao” ju je Antonio Verneda. Svejedno na njoj se raspoznaju ostaci srednjevjekovnog zdanja, dakle sačuvana je do današnjeg dana. U njoj se je vijećalo do 1838. kad se je gradska uprava preselila u Augustinski samostan (Municipij na današnjem trgu Riječke rezolucije). Poslije su u njoj bili razni sadržaji, svaki u svoje vrijeme, poput plesne škole, održavali se karnevalski balovi, u njoj je živio i podučavao glazbu najistaknutiji naš kompozitor Ivan Zajc (ali nije u njoj rođen).

Giovanni (Ivan) Kobler (1811.-1893.) osoba je po kojoj trg nosi ime već stotinu godina, kroz sedam država, dakle doista je zaslužio.

Rodio se u kući na tom trgu koja je bila na mjestu donedavne RK Varteks (Obi mu je postavio spomen ploču na kuću). Najznačajniji je povjesničar grada. Na njegovim saznanjima koja je prikupio i zabilježio, oslanja se današnja povijest Rijeke. Bio je pisac, odvjetnik, sudac, patricijski savjetnik, izaslanik Rijeke u Ugarskom saboru, predsjednik Banskog Stola i još mnogo toga.

Napisao je najvažniju i najznačajniju knjigu o povijesti Rijeke: “Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, scritte da fiumano” (Uspomene za povijest liburnijskog grada Rijeke, napisao Fiuman) na 846 stranica objavljeno 1896. godine u tri dijela. Nažalost nije dočekao izlazak iz štampe ali nam je ostavio neprocjenjivo djelo za Rijeku, okolna mjesta i Istru.

Principij

Arco Romano (Rimski luk ili Stara vrata) ulaz je s Koblerovog trga u Tarsatički Principij (Arheološki park Principij). Nažalost već tri godine prekriven je zastorom radi restauracije. Posljednji put isti zahvat učinjen je u 19. stoljeću u samo jednom danu!?

Odmah iza ulaza u njega, sa strane u jednom, nazovimo to dvorište srceparajućeg očajnog izgleda zapuštenosti, otkrivamo dragocjene rimske ostatke.

Promatrajući taj prizor koji je rijetko tko vidio, Theo je stavio poantu da je Principij izgrađen na čvrstoj, živoj stijeni jer niti sto metara niže bila je morska obala koju je tisućljetnim nanošenjem sedimenata stvorila Rječina a to je nestabilno tlo za gradnju. Na mnogim primjerima uočava se to u gradu, mnoge kuće tonu ili se naginju, uostalom i Kosi toranj.

Poslao sam ove fotke Odjelu “Povijesti umjetnosti” Filozofskog faxa s upitom što bi to stoljetno što je desetljećima nepristupačno građanima, moglo biti? Kažu: “Trebalo bi bolje istražiti, sve upućuje da su to podzemne žitnice (spremišta) koja nalazimo u okolini Koblerovog trga.”

S Arco Romano pružao se je otvoren pogled prema moru, pogled na cijeli Kvarner, jer prvotno nije još bilo izgrađeno ništa drugo. Ta Stara vrata, kako ih još neki zovu, najstariji su arhitekturni spomenik u Rijeci. Prije je vladalo mišljenje da se radi o trijunfalnom luku podignutom u čast imperatora Klaudija dok nije dokazano da se radi o vratima Kastruma (vojni rimski logor, utvrda). Luk (koji se trenutno dugotrajno restaurira) izgrađen je bez vezivnih sredstava, preživio je sve nevolje do danas, čak i razorne potrese. Njegov opstanak treba zahvaliti i europskim intelektualcima koji su dospjevši u Rijeku prepoznali njegovu (neprocjenjivu) vrijednost i skrenuli mjerodavnima pozornost da ga ne bi srušili. Svojevremeno su ga premazali i staklenom vodom. Talijani su ga smatrali spomenikom njihove kulture. Bio je to ulaz u utvrdu na rubu rimskog carstva a ona nukleus iz kojeg je Rijeka nastala. Rimljani su je podigli kako bi zaštitili carstvo od najezda barbarskih plemena. Imali su unutra pitku vodu što je u to vrijeme značilo neosvojivost.

Theo je stajao na originalnom podu iz rimskog doba, pokazivao nam sve znamenitosti unaokolo, priopćivši da ono što danas vidimo je tek polovica rimskog Principija. Bila je u njemu i statua Viktorije, u starorimskoj mitologiji personificirane božice pobjede, koja je poput mnogo čega misteriozno nestala i zavapio: “Nemojmo sve porušiti jer ćemo se poslije kajati”

Oko kastruma razvio se je grad. Izgrađen je Forum, Decumana – glavna rimska ulica (danas Užarska) koja je vodila do termi. Njihovi ostaci danas su ispod Vele crikve (Uznesenja BDM) i zgrade Jugotona (Croatia records donedavno – I to je propalo). Na Fiumari je bila luka, servis logoru. U gradu niču radnje koje nude sve što je vojsci potrebno za ratovanje ali i za relaksaciju i zabavu. Naravno i vile za velikodostojnike.
Na mjestu današnjeg Poglavarstva grada (stariji ju još uvijek nazivaju Općina) 1911. izgrađena je Banco di Roma ispod koje su ostali brojni nedostupni antički nalazi.

Ova utvrda osiguravala je Liburnijski limes, kako se još naziva zid od Rijeke do Prezida u Gorskom kotaru, dugačak oko 30 kilometara. Bio je to dio rimskog obrambenog sustava Claustra Alpium Jularum od Tarsatice (Rijeke) do Nauportusa (slovenska Vrhnika). U funkciji je bio od 3. do 5. stoljeća n.e. Razni Barbari, ratoborni Japodi, Goti i mnogi drugi atakirali su na rimsko carstvo, dolazili su do Rijeke ali nikada nisu ušli u nju, zadovoljili se haračenjem u okolnim mjestima.

Gomila – Pod Kaštelom

Odostraga na sjevernoj strani Principija je trg Pod kaštelom. Mjesto je obilježio proslavljeni carski kapetan – Stefano della Rovere. Upravljao je gradom u doba najžešćih sukoba s mlećanima kad su grad držali u pomorskoj blokadi zbog Uskočkog rata (1615. – 1618.) tj. sukoba Austrije i Venecije. Od 1609. do 1615. obnovio je kaštel na ovom mjestu, utvrdio grad, izgradio više sakralnih objekata. Sahranjen je s porodicom u Svetištu Majke Božje Trsatske u obiteljskoj grobnici izgrađenoj 1624., inkorporiranoj u lijevoj crkvenoj lađi u kapeli svete Ane podno slike koja prikazuje nju, Bogorodicu i njega s familijom. I ta je slika trenutno na dugotrajnoj restauraciji.

Theo nam pokazuje mjesta na zidu koja namjerno nisu prekrili fasadom da bi se vidio nekadašnji rimski zid. Usmjerava nam pogled u prozor nad antenom kojega je samozvani majstor smanjio kako bi mu se manje grilje (škura) mogle uklopiti kao primjer odnosa prema baštini. Zanimljivost trga su barokne ograde na prozorima palača.

Krajnja palača kao da se je prepriječila pred crkvom, u njoj je bila prva gradska knjižnica. To je zanimljiva priča pa uronimo u nju:

Patricij Giulio de Benzoni darovao je 1779. godine gradu Rijeci obiteljsku knjižnicu koja je sadržavala 900 svezaka. U ovom hvale vrijednom dijelu pridružio mu se je iduće godine i Giuseppe Marotti tako da su gradu darovali velik broj iznimno vrijednih knjiga iz svojih privatnih knjižnica, uz uvjet da te knjige stvore javnu knjižnicu. Potkraj 1782. godine spojene su isusovačka, nautička i knjižnice Benzoni-Marotti u Gradsko-gimnazijsku knjižnicu s javno dostupnim fondom. Danas se ovaj baštinski fond čuva u Sveučilišnoj knjižnici u “Zbirci stare i rijetke građe” (u knjižničarstvu to vam se zove RARA – kviza radi). Posredstvom interneta možete zaviriti u mnoštvo tih knjiga.

Katedrala sv. Vida

Od male neugledne crkvice do raskošne katedrale zahvaljujući isusovcima (crkveni red). Prepuna prekrasnih mramornih kipova i mnogo čega neprocjenjive vrijednosti.
Isusovci su bili pozvani od grada jer su promicali obrazovanje, vjerski i kulturni život. Osim po duhovnoj djelatnosti, poznati su i po svojem djelovanju u znanosti i mnogim društvenim djelatnostima, bili su i veliki graditelji. U Rijeku su stigli 16. kolovoza 1627. Već 22. studenog iste godine svečano otvaraju gimnaziju koju je pohađalo 150 učenika. Predavanja su na latinskom, talijanskom i starogrčkom. Te su godine tu izgradili i prvi đački dom.

Car Ferdinand II. 1633. isusovačkoj gimnaziji daje povlastice i prava kojima se ona izjednačuje s akademijama i sveučilištima u Grazu, Beču i drugdje u Europi. Nakon gotovo sto godina od otvorenja gimnazije, otvaraju se i fakulteti: studij Filozofije započinje nastavu 1726. godine a dvije godine kasnije i Teološki. Uskoro i Nautički.
Kako u Rijeci niti jedna zanimljiva povijesna priča ne može proći bez spominjanja D’Annunzia, evo nam ga i tu. Jedan od svojih brojnih govora održao je ispred crkve sv. Vida. Znao je manipulirati masama i moć medija. Uvijek su ga pratila najmanje tri fotografa i novinari koje je angažirao. Smatrao je ovo sveučilište vrlo značajnim pokazateljem civilizacije mjesta jer dok je većina svjetske populacije bila nepismena, ovdje su protekla stoljeća obrazovanja.

Prolaz ispod zvonika katedrale nekada je bio sjeverni ulaz u grad. Isusovci su nastojali izgraditi svoju crkvu, pokušali kod tadašnje sv. Roka (pored duoma – Vela crikva UBDM) pa odustali zbog podzemnih voda. 27. travnja 1634. dodijeljena im je stara crkva sv. Vida uz uvjet da joj zadrže ime. Oktogonalni prostor u suprotnosti je s odredbom tog vremena da crkve moraju biti longitudalne, tlocrt mora imati oblik križa ali popustilo im se je isključivo zbog terena. Staru su crkvu počeli rušiti 4.7.1637. dok je gradnja nove započela 1638. Dovršena je 1659. bez kupole i galerije. Ovakva dograđena kakvu ju danas znamo s galerijom, kupolom i lanternom je iz 1729. Tada u Rijeci živi 1.700 osoba unutar zidina i još 3.000 van njih. Kapucini su van grada. A danas? Službeno je otvorena 6. svibnja 1742. kad se je uspio dovući pulski biskup i posvetiti ju.

Rijeka je sva ta stoljeća vjere pripadala Pulskoj biskupiji (od rimljana do Velog rata Pula je bila veća i brojnija). Rijeka će tek 1925. postati biskupija a crkva sv. Vida katedrala. Iduće godine očekuje se velika proslava povodom stogodišnjice.

Isusovci su vješto iskoristili jedan događaj koji se je zbio još 1296. pred starom crkvom. Izgubivši na kocki, revoltirani Petar Lončarić dograbio je kamen i bacio ga u obližnje raspelo iz kojega je potekla krv. Uspjeli su je uhvatiti u ampulu ma koliko nestvarno izgledalo. Ne zna se ni kako je on završio, svakako ne dobro. Stvoren je kult o čudotvornom raspelu. To ranogotičko raspelo danas je ukomponirano u glavni barokni oltar po čemu je jedinstven na cijeloj obali Jadrana (oltar).

Uz crkvu isusovci su istovremeno izgradili Kolegij (odgojni centar u kojem je nebitan status učenika) i Seminar (sjemenište). Srušeni su 1933 – 35. radi dotrajalosti i odlaskom isusovaca nisu bili više u funkciji. Na mjestu Seminara je današnja OŠ Nikola Tesla, iskoristila dio građevine. Sačuvan je jedino portal, danas je na vratima rektora katedrale.

Papa Klement raspustio je red isusovaca 21.07.1773. uz obrazloženje da su se previše obogatili što je u suprotnosti s vjerom. Zlobnici kažu da su se mnogi polakomili na njihove imetke.

Red će se vratiti 1814. ali više nikad neće biti ono što su bili i značili. Danas su u crkvi na Zametu.

Galerija katedrale, impresivno je mjesto na koje rijetko tko ima prigodu dospjeti. Osvrt na nju:

Crkva sv. Vida prvotno je zamišljena kao prizemnica. Tijekom stogodišnje izgradnje (ovisno kako su pristizala sredstva), nadodali su joj galeriju koja je dovršena 1725. Namijenjena je bila za redovnički novicijat kako se tijekom bogoslužja ne bi miješao s običnim pukom (č. s izazovnim djevojkama, a grad je lučki).
Danas je u njoj muzej sakralnih umjetnina: oltarne pale, relikvijari, svijećnjaci, ikone, slike svetaca, portret sv. Franje Ksaverskog zaštitnika turista, stari namještaj, svećeničke i biskupske odore (misno ruho), zbirke zlatarstva, rijetkih knjiga, grafika i drugo. Impresionira vitraž na velikom lučnom stražnjem prozoru koji prikazuje Svetog Vida i Modesta, zaštitnike Rijeke. Ono što rijetko tko zna, krije se i nikad ne spominje, izradio ga je Ricardo Gigante, D’Annunzijev gradonačelnik, značajna osoba grada prilikom zaštite kulturnog nasljeđa (uključujući i Židovsko groblje pred nacistima) dok nije tragično skončao neposredno nakon rata.

S galerije pruža se lijepi pogled na prezbiterij crkve, mramorne oltare, dekorativne elemente, pilastre i ostalo, na ljepotu koja vas ostavlja bez daha. Nije otvorena za javnost već za organizirane najavljene grupe kojima dopuste.

Kalvarija

Izgradili su je isusovci iskoristivši mit o čudotvornom raspelu kao protutežu kultu Gospe Trsatske s druge strane Rječine. Na Trsatu su franjevci a oni se diče mitom o Lazaretskoj kućici. Kalvarija je zapravo put uzbrdo, uspon prema brežuljku Goljak koji prati rimski Limes. Imala je 12 postaja križnog puta, danas se je održalo tek četiri kapelice od kojih je samo jedna u funkciji koju održava porodica iz obližnje kuće kao njihov zavjet. Završava na brežuljku Goljak (podno kozalskih nebodera).

Započinje iz ulice Žrtava fašizma, preko puta katedrale. Pogled na stražnju stranu katedrale jasno ocrtava njezin profil, galeriju, kupolu i prozor s vitražima riječkih svetaca. Do nas su dvije prelijepe zgrade s početka 20. stoljeća izgrađene u stilu neoklasicizma. U zapadnijoj iz 1916. na mjestu prvotne iz 1841. bio je najstariji dječji vrtić (ili prvi u gradu, kako hoćete). Davno je Rijeka i to imala, prije mnogih.

Kalvariju je presjekla cesta, ne samo nju već cijeli park nadvojvode Josipa (danas Park Nikole Hosta) u kojem je carica Sisi obožavala boraviti. Tu cestu današnjeg imena Šetalište Vladimira Nazora izgradila je Kraljevina Italija 30-tih godina prošlog stoljeća kao pristup brojnim prekrasnim vilama nad kanjonom Rječine. Te raskošne vile međuratne arhitekture bile su za značajnije fašiste, osobe na istaknutijim položajima i imućne. Vila Tuhtan posjedovala je veliku zbirku umjetnina.

Zavirili smo u vilu Polonio Balbi da vidimo kako danas izgleda. Zapuštena, urušava se. Bila je nešto prekrasno s očaravajućim pogledom, uređene holtikulture s više statua po dvorištu i lavovima. Tužna sudbina. Vlasnici su otišli a mjesto je za današnje pojmove teško pristupačno. Nema prilaz vozilima pa što god ti zatreba od kupovine, namještaja, ogrjevnog drva, materijala itd. za unijeti ili iznijeti treba dugo nositi. Nije više za starije.

Sveobuhvatna fotografija prikazuje detalj s uspona Kalvarije. S desne strane restaurirane ostatke limesa a s ljeve ulaz u kapelicu koji je skroz zazidan. Stoljetni život ovog dijela uz vjeru, uočavamo i na pročelju obližnje kuće na kojoj prikladni reljef prikazuje Evu i zmiju.

Onda će jednog (za povijest grada) kobnog dana, arhitekt Igor Emili projektirati novo naselje Kozala, presjeći limes i izložiti ga trajnoj devastaciji. Bilo je nekih planova kako ga očuvati ali uz tako nisku svijest devastatora, uzalud. Razoreno je tisućljeće i pol od antičke povijesti. Još je tomu pridonijela površnost i ishitrenost kod gradnje. Objekt (č. Neboder) ucrtan na jednom mjestu, kad su počeli iskopi pomicali bi ga na drugo od prvobitnog plana, najmanje mareći na spomenike Kalvarije i rimski zid koji još postoji u tragovima između nebodera.

Na vrhu Kalvarije bila su tri poveća križa. Nema ih više, niti nadstrešnice, ostao je još kip Bogorodice od žalosti koja gleda u nebo, u lošem je stanju. Otkinute su joj ruke koje su molile, odvaljen nos, išarana grafitima.

Jedna neobičnost vezana je uz to mjesto na kojem se je odigravala svojevrsna riječka Moreška. Za vrijeme karnevala u 19. stoljeću tu su se okupljali riječki dečki i započinjali iscenirane žestoke međusobne tučnjave. Bilo je i ozbiljno povrijeđenih. Vjerovali su da tim činom nagovještavaju dolazak proljeća, izlazak iz siromaštva. Kad su se pomlatili, zagrljeni bi se spustili u grad i napili do besvijesti.