„Krepat ma ne molat” je jedan od tri slogana koji obilježavaju duh suvremene Rijeke. Naravno, uz ono gradsko, usputno, „Šta da?” i lokalpatriotski simbolično poistovjećivanje s gradom – „Volim grad koji teče”
Piše: Neven Šantić
Krepat ma ne molat je stara primorska poslovica, puno starija od navijača Rijeke (pa i Orijenta) i Armade koji ju koriste kao znak prkosa, otpora moćnijima te poklič za bespoštednu borbu na nogometnom (i svakom drugom sportskom) terenu koji protivniku treba staviti do znanja da će se i te kako morati pomučiti u igri s Riječanima.
No, ono što funkcionira u sportu kao i svakom drugom fizičkom odmjeravanju snaga (poput rata, primjerice), odnosno motivira da se ustraje do konačne pobjede, ne funkcionira u politici. To nova riječka gradonačelnica ne želi shvatiti ni nakon drugog neuspjelog pokušaja konstituiranja gradskog vijeća.
Ako nemate partnere za programsku suradnju, hvale vrijedan koncept kojeg se Iva Rinčić i krug oko nje ne želi odreći, onda će se naposljetku taj koncept raspršiti poput mjehura od sapunice ili fatamorgane. Neće ga imati tko provoditi jer neće biti dovoljno ruku ni za najmanje važnu programsku suradnju, a o većim projektima da ne govorimo.
Suvremena politika obilježena je razgovorima, dogovorima, suradnjama
Ako svaku političku suradnju ili koaliciju u startu, na neviđeno, nazivate političkom trgovinom, kako je to u nekoliko navrata u posljednje vrijeme učinila gradonačelnica – zanimljivo, pritom „zaboravljajući” da iza nje isto tako stoji koalicija šest političkih grupacija što bi po njenoj definiciji isto bila politička trgovina – onda smo na najboljem putu povratka u predmoderno/predpolitičko doba, da ne kažem u srednji vijek, u kojem se vladalo po milosti Božjoj i moralu kojeg su propisivali vladari i Crkva a da se pučane ništa nije pitalo.
Suvremena politika gdje je suveren državljanin/građanin obilježena je razgovorima, dogovorima, suradnjama, koalicijama… jer u pluralističkom društvu, gdje političke stranke odnosno grupacije (uključujući tu takozvane nezavisne liste i raznorazne koalicije) predstavljaju interese određenih dijelova društva, drukčije ne ide. Naposljetku, i iza ostalih grupacija izabranih u riječki lokalni parlament stoje građani a ne samo iza Liste Ive Rinčić.
Stoga bi bilo bolje da umjesto prkosnog „krepat ma ne molat” koalicija okupljena oko Ive Rinčić na svoju zastavu napiše jednu drugu, a potpuno zapostavljenu i zaboravljenu, primorsku poslovicu: „Ki na malo gleda na velo gubi”. Ta poslovica oličava sve ono suprotno od ultimativnog „ili će biti po našu ili neće biti nikako”, ulaganje u ono što bi se moglo dogoditi sutra, otvorena je prema onome drugome s kim smo u nekim odnosima, pa tako može izražavati i povjerenje a ne zazor prema ostalim sudionicima u političkom procesu. I konačni dobitak u budućnosti za sve građane Rijeke.
Pred nama je politička matematika
Drugim riječima, da parafraziram onu poznatu iz biblijskog Evanđelja po Luki, „daj, pa će ti se dati”, u dobroj vjeri pruži ruku političkim suparnicima, napravi korak nazad, da bi sutra uz njihovu pomoć mogao ostvariti ciljeve koje si i sam ti zamislio.
No, pustimo mudrovanja. Pred nama je politička matematika koju ne može poništiti idealizam programske suradnje. A ona govori da je za konstituiranje riječkog gradskog vijeća po treći i posljednji put potrebno 16 ruku, jedna više od broja koji je koalicijska lista Ive Rinčić dobila u prethodna dva navrata. Ukoliko ne shvati političku realnost, i u međuvremenu ne nađe način kako premostiti ovu situaciju nakon brojnih izjava koje su joj samo vezivale ruke i sjekle odstupnicu, novoj riječkoj gradonačelnici prijeti višemjesečna samoća (i nemogućnost provođenja zamišljene politike) sve do novih izbora i novih pokušaja konstituiranja lokalnog predstavničkog tijela.
Tvrdoglavim inzistiranjem na vlastitom kandidatu za predsjednika gradskog vijeća i cijelim nizom antipolitičkih izjava i poteza, Iva Rinčić, koja prema iskazima očevidaca u Gradsku vijećnicu ulazi rano ujutro i iz nje izlazi kasno navečer, mogla bi prokockati priliku doista promijeniti način upravljanja Rijekom dajući joj nakon godina stagnacije, kada smo već kod poslovica, „vritnjak naprvo”.
Rinčić kaže da se ne boji novih izbora. Hrabro. Samouvjereno. Samo u gradu kao što je Rijeka, gdje nitko i ništa ne traje vječno, moglo bi se dogoditi da na novim izborima dođe i do novog miješanja karata.
I da onda jedan politički pokušaj s toliko potencijala propadne a da zapravo nije ni dobio pravu priliku.
