Vlada želi do 2028. dići minimalac sa 750 na 910 eura. A poslodavci ih mole da tu odluku zamrznu
Minimalna plaća u Hrvatskoj trenutno iznosi 970 eura bruto, odnosno 750 eura neto, a prima je oko 150 tisuća zaposlenih. Vlada najavljuje njezino povećanje, no poslodavci upozoravaju da bi to moglo ugroziti radna mjesta.
Plan je da se do 2028. minimalna plaća poveća s 750 na 910 eura, no iz Hrvatske udruge poslodavaca apeliraju da se odluka o rastu za sada zaustavi. Smatraju da bi prebrzo povećanje plaća moglo dovesti do vala otkaza i zatvaranja radnih mjesta.
Sindikatima je, s druge strane, takav stav neprihvatljiv. Oni traže da se minimalac već iduće godine poveća na najmanje 1130 eura bruto, a do 2028. na 1500 eura bruto. HUP prozivaju da zastupa isključivo interese kapitala i profita.
Zašto poslodavci tvrde da bi rast minimalne plaće doveo do gubitka radnih mjesta i zašto je razlika između plaća u državnom i privatnom sektoru sve veća – teme su o kojima večeras razgovaramo s novim predsjednikom Hrvatske udruge poslodavaca, Mislavom Balkovićem.
Kako odgovarate na oštre poruke iz sindikata, pohlepni poslodavci neka odu iz Hrvatske, profit im je u 5 godina rastao 112 posto?
HUP nije apelirao i predložilo da se zamrzne iznos minimalne plaće zauvijek nego je predložio da se jednu godinu proba ići s manjim ili bez povećanja plaća, a da se uvede formula po kojom bi se događalo povećanje plaća koje je predvidivo i vezano za inflaciju i za rast produktivnosti.
Vi ste znači protiv toga da se dekretom povećava iznos plaća i da se on malo po malo povećava do 2028.?
Vlada ima u svojim rukama i odluku i sredstva, ona je ta koja će presuditi. Mi smo predložili da se pri donošenju odluke uzme u obzir trenutačna situacija, posebno u prerađivačkoj industriji, gdje su profitne marže vrlo niske. Pritom treba gledati širu sliku – Hrvatska je posljednjih godina bilježila snažan gospodarski rast, u nekim razdobljima čak pet do šest puta brži nego u pojedinim europskim državama. I ove će godine naš rast biti znatno iznad europskog prosjeka.
To znači da su rasli i prihodi i rashodi, a plaće su u tom razdoblju značajno povećane. Primanja su porasla za 72 posto u samo pet godina, dok je inflacija iznosila 30 posto, što znači da su realno plaće narasle za oko 42 posto. Minimalna plaća porasla je čak 92 posto, što je drugi najveći rast u cijeloj Europskoj uniji.
Sada se nalazimo u situaciji u kojoj postoji veliki jaz između dodane vrijednosti koju gospodarstvo stvara i troška rada koji je snažno porastao. Ako taj model ne preispitamo u godinama koje slijede, postavlja se pitanje hoće li cijela naša industrijska baza – osobito izvozni sektor – moći opstati u Hrvatskoj.
Na koji način će, ako dođe do povećanja minimalca, doći do otpuštanja tisuća radnika i na koje bi se to industrije odnosilo?
Hrvatsko gospodarstvo općenito se odlikuje niskom profitabilnošću, unatoč snažnom rastu prihoda i rashoda. Kada se usporedi s europskim poduzećima, profitabilnost hrvatskih kompanija i dalje je upola manja. Primjerice, u prehrambenoj industriji došlo je do blagog povećanja profitne marže – s 3,9 na 4,5 posto. To znači da na kraju poslovne godine od ukupnih prihoda ostaje tek 4,5 posto koji se može iskoristiti za ulaganja, povećanje plaća ili povrat investicija. Za usporedbu, ista grana industrije u Europi bilježi profitabilnost od oko osam posto.
Ukupno gledano, profitne marže u hrvatskom gospodarstvu i dalje su približno dvostruko niže od europskog prosjeka. Najugroženije su industrije iz prerađivačkog sektora – drvna, kožna i tekstilna te metalna industrija. Ni ostale grane nisu u znatno boljoj situaciji. Te su tri industrije prošle godine poslovale s profitnom maržom manjom od jedan posto. Zapravo, investitorima bi se više isplatilo da su novac uložili u državne obveznice, gdje bi ostvarili prinos od oko 3,5 posto. U sadašnjim okolnostima, mnogi u tim sektorima posluju doslovno na rubu isplativosti.
Znači, najjednostavnije matematički, ako poveća plaće, više nema nikakav profit i onda ni ne može raditi?
To je ono što se često pogrešno shvaća u javnosti – u mnogim tvrtkama minimalnu plaću zapravo prima vrlo mali broj zaposlenika. No, povećanje minimalca automatski povlači rast svih ostalih plaća. Razlog tomu su kolektivni ugovori ili jednostavna usporedba među radnicima – ako se povisi plaća jednom, očekivano je da se poveća i drugima, jer poslodavci moraju voditi računa o zadržavanju radne snage. Bez radnika nema ni gospodarstva ni funkcioniranja Hrvatske, pa takav rast plaća povećava ukupne troškove poslovanja.
U sektorima u kojima je profitna marža na razini jednog posto ili čak manja, postavlja se pitanje iz kojih bi se sredstava to moglo pokriti. Zbog toga je prijedlog bio da se iduće godine izbjegne daljnje povećanje minimalne plaće – barem privremeno, samo za sljedeću godinu. Nije riječ o protivljenju rastu plaća, dapače, podržavamo ih, osobito minimalne. No, ključno je pitanje kako osigurati povrat investicija, jer jedino ulaganja mogu povećati produktivnost. A produktivnost u Hrvatskoj već dvije godine uzastopno bilježi pad – ove godine iznosi oko minus jedan posto, a i lani je bila negativna. Ako se ne poveća stvaranje dodane vrijednosti, teško je održivo financirati rast plaća.
Rekli ste da će dio poslodavaca zamijeniti radnike robotima…
Nažalost, spomenute industrije neće moći nastaviti u tom smjeru, jer bi to dovelo do još većih problema – umjesto napretka, realna je opasnost od zatvaranja pogona. Takvi su se scenariji već događali u nizu industrijskih grana. Primjerice, tekstilna i prerađivačka industrija samo su u protekloj godini izgubile oko 11 posto radnih mjesta, dok su drvna i metaloprerađivačka bilježile pad od dva do tri posto. Ukupno je riječ o približno četiri tisuće izgubljenih radnih mjesta, najčešće u područjima zemlje gdje ih je teško nadomjestiti novima.
Iako Hrvatska danas ima povijesno nisku stopu nezaposlenosti – svega oko četiri posto, što bi mnoge europske države mogle gledati sa zavišću – poslodavci situaciju promatraju drugačije. Radnici su temelj svakog poslovanja i njihov gubitak nije nešto što se može lako nadoknaditi. “Ne možete radnike tretirati kao krumpire i jednostavno ih premještati”, ističu poslodavci, upozoravajući da bi gašenje pogona značilo dugoročni gubitak vrijednih ljudi i znanja.
O kojem bi se broju radnih mjesta moglo raditi ako se nastavi?
Trenutno je u prerađivačkoj industriji zaposleno oko 250 tisuća radnih mjesta, u ugroženim sektorima oko 120.000.
Koji je broj ugrožen?
Prema rezultatima ankete koju smo proveli te na temelju razgovora s našim članovima, procjenjuje se da je oko 25 posto radnih mjesta u spomenutim industrijama trenutačno izravno ugroženo. Dodatno, 43 posto poslodavaca navodi da bi u slučaju nastavka rasta troškova rada ovim tempom bilo prisiljeno zaustaviti investicije. Takav bi razvoj događaja, upozoravaju, doveo do gubitka radnih mjesta i smanjenja konkurentnosti – možda ne odmah, ali sasvim sigurno u godinama koje dolaze.
Spomenuli ste da Hrvatska ima zavidno nizak broj nezaposlenih. Ono po čemu dobro stojimo je kad se gledaju kako rastu plaće. Evo, jučer su izašli podaci DZS-a. 1446 eura je prosječna plaća. To je nominalno devet posto više nego lani. U četiri godine je rast 53 posto. Međutim, ta statistika, koliko god lijepo izgledala, ona zapravo ne ocrtava hrvatsku stvarnost jer su za veliki dio ove brojke zaslužne državne povišice.
Najveći porast rasta plaća je u zadnje dvije godine bio upravo u javnom sektoru. Znači, tamo se masa plaća povećala za 58 posto u samo dvije godine. To je najveći rekordni porast uopće u Europskoj uniji. Ono što je problem što mi svi dijelimo na istom tržištu rada, koje nije pretjerano veliko, koje ima negativna demografska kretanja i gdje jedni drugima konkuriramo za radnike.
Koliko je trenutno veća plaća u javnom sektoru nego u privatnom?
Prosječna plaća u javnom sektoru je oko trećinu veća, odnosno 32,5 posto, nego u privatnom sektoru.
Je li ikada prije bilo tako?
Ne. Prije samo dvije godine plaće u javnom sektoru bile su više za 15 posto, no ovakav rast od 32 posto teško je pronaći u bilo kojoj europskoj zemlji slične strukture. Takav omjer sve više otežava položaj poslodavcima u privatnom sektoru, koji, ako ne prate isti trend, moraju povećavati trošak rada kako bi zadržali zaposlenike. Posljedično, rast troška rada postaje sastavni dio ukupnog troška proizvoda. Kada se analizira što najviše potiče inflaciju, jedan od glavnih uzroka upravo je porast troškova rada, uz rast cijena sirovina, osobito hrane. Na globalnom tržištu vidljiv je znatan rast cijena kakaovca, kave, uljarica i drugih proizvoda koje Hrvatska uvozi, što dodatno potiče povećanje troškova.
Nisu ove minimalne plaće jedina stvar u kojoj se ne slažete s Vladom. Vi se ne slažete oko ograničavanja cijene određenih proizvoda. Vi kažete da i to isto utječe na domaću industriju i povoljno je za uvoz.
Dat ću vam primjer industrije mlijeka. Tamo su cijene fiksirane zadnjih nekoliko godina, od 2022. Ako znate kako su se mijenjale sve cijene u okruženju, koliko se mijenjala cijena repromaterijala i slično, onda je jasno ako imate zamrznutu cijenu dugo, da nemate priliku investirati jer vam je profitna marža cijele te industrije, na pola onog što imaju strane kompanije. Ako se promijeni pristup u kojem više ograničenje nije na sve proizvode iz neke kategorije, nego samo na jedan, onda to znači de facto da naši domaći proizvođači neće imati velike šanse jer nisu imali priliku investirati da bi bili produktivniji, da bi imali novu tehnologiju jer su već neko duže vrijeme u takvoj poziciji da imaju ograničene cijene. Tu se bojimo opet na udar na konkurentnost domaćeg proizvoda, pogotovo u poljoprivredi i u proizvodnji hrane, gdje će jeftini strani proizvodi istisnuti naše proizvode, što će dovesti posljedično i do problema potencijalno sa radnim mjestima.
Kako odgovarate onda premijeru koji također govori da realni sektor ne pokazuje društvenu odgovornost. Kazao je da predsjednici Uprava iskorištavaju situaciju za dizanje profita.
Profit je zaista rastao, ali je on i dalje značajno manji nego usporedive kompanije u Europi. Mi smo na pola onoga što radi Europa. Mi ne možemo biti konkurentni. To se sada vidi prvenstveno u ovoj industriji koja je izvozno orijentirana, ali je potencijalna, ako ne možete ulagati i ako nemate povrat na investicije. Izgubit ćemo ulaganja, izgubit ćemo konkurentnost. Ako Hrvatska ne krene značajno jačati investicije u privatnom sektoru koje su zaustavljene ove godine, u privatnom sektoru rasle su u odnosu na lani 0,4 posto. To je stalo. Nama fale motori rasta i razvoja koji bi svi htjeli imati da bi imali veće plaće i bolju kvalitetu života u vremenu koje je pred nama, prenosi Danas.hr.
