Tko je jednom bio u katoličkoj crkvi u Italiji ili zavirio u neki od župnih dvora (koji su tamo i mjesna okupljališta mladih i starijih) primijetit će da nigdje nema talijanskih nacionalnih obilježja. Ni na misama nema zagovora ili blagoslova domovini
Piše: Neven Šantić
Slično je i drugdje na Zapadu ili bilo gdje u svijetu gdje se zna granica vjerskog i svjetovnog. Tako i treba biti. Katoličke crkve kao i sve ostale kršćanske bogomolje su mjesta vjere koja okupljaju pojedince ujedinjene u Kristu a ne stožeri nacionalnog okupljanja. Svećenici pak trebaju biti pronositelji Božje riječi a ne politički agitatori.
U kršćanstvu nema mjesta za etnofiletizam
Jednostavno, u kršćanstvu nema mjesta za etnofiletizam, izraz koji se udomaćio u pravoslavlju zbog postojanja „nacionalnih crkava” (koje su samo organizacijski ali ne i vjerski odijeljene) ali se može primijeniti i na sve ostale kršćanske denominacije. Dakle, etnofiletizam, kojeg je u drugoj polovici 19. stoljeća pravoslavni carigradski sabor proglasio krivovjerjem, općenito označava vjerski nacionalizam, odnosno stajalište u kojemu dolazi do miješanja, izjednačavanja ili poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i države. U etnofiletizmu ideja nacije jest iznad ideje vjere.
Znamo što je to značilo kada su pojedini prelati i vjernici SPC-a postali zagovornici velikosrpske politike, znamo da takvih ima i danas, ali i unutar univerzalne Katoličke crkve u Hrvatskoj, među svećenstvom i vjernicima, postojali su oni koji su se od doba zločinačkog ustaškog režima i NDH ponašali kao zadrti etnofileti. Postoje, nažalost i danas.
Čini se da upravo Rijeka, kroz djelovanje dvojice javnih ličnosti, postaje poprište borbe za prevagu duha kršćanstva nad krivovjerjem, ulog čega je i mnogo viši: zdravlje hrvatskog društva koje se, ako se ne bude u stanju suočiti sa svojom prošlošću, može naći u okovima hrvatske verzije etnofiletizma.
Riječka nadbiskupija je dobila uzornog pastira
Riječka nadbiskupija je prije nekoliko godina dobila uzornog pastira. Još dok je bio dubrovački biskup, Mate Uzinić se isticao koncilskim i ekumenskim duhom, a kao riječki nadbiskup u svakoj je javno izgovorenoj riječi širio kršćanski duh i protivio se zloupotrebi vjere u nacionalne ili bilo kakve druge svrhe koje su u nesuglasju s Kristovim učenjem. Bilo da je riječ o migrantima ili svim onima drukčijima u načinu razmišljanja, ponašanju ili vjerovanju.
Takvo je djelovanje Uziniću priskrbilo poštovanje svih istinskih vjernika, ali i velikog broja ateista i agnostika koji u njegovim riječima prepoznaju čovjeka dijaloga i mudrosti koji zna granicu vjerskog i svjetovnog. Međutim, žalosno je to reći, takvo javno djelovanje donijelo mu je, manje ili više prikriven, i prezir dijela riječke i hrvatske „kršćanske zajednice”.
I to onog njenog dijela koji je spreman podržati zamaskirane mlade prijeteći nastrojene prema drukčijima od sebe, bilo da je riječ o Srbima, Hrvatima antifašistima ili homoseksualcima, one koji u pozdravu Za dom spremni ne vide zazivanje tragičnog ustaštva a u Thomsonovim koncertima miješanje vjerskog i nacionalnog na granici, često i preko nje, svetogrđa.
U Rijeci egzistiraju dva antipoda
Ukratko, Uzinić izaziva otpor svih onih kojima je jedan od uzora bivši vjeroučitelj a sada politička zvijezda hrvatske krajnje desnice – Marin Miletić. Tako u Rijeci egzistiraju dva antipoda kroz čije se djelovanje prelamaju neki od središnjih problema hrvatskog društva.
Miletić je ostavio posao vjeroučitelja i krenuo putem etnofiletizma. Iskoristio je političku konjukturu pomahnitalog nacionalizma da bi se s političke propovjedaonice ognjem i mačem borio protiv svih koji mu nisu po ukusu. Umjesto da kao vjernik, kakvim se pričinja, širi ljubav i Kristovo učenje, on prokazuje koga god stigne, trujući mlade (i ne samo njih) „viškom” domoljublja i manjkom kršćanske skrušenosti (osiguravajući sebi nove glasače kada kucne čas za izbore).
Uzinić i Miletić dva su lica Rijeke danas. Srećom, poklonika riječkog biskupa još uvijek je više.
Nadajmo se da će tako i ostati.
