Razlike u mornaricama jasno odražavaju različite vojne doktrine: američku globalnu prisutnost, kinesku regionalnu dominaciju i ruski fokus na obranu ključnih pomorskih pravaca
Topljenje arktičkog leda, otvaranje novih pomorskih ruta i rastući geopolitički značaj sjevernih područja doveli su Grenland i širi arktički prostor u središte globalne pozornosti.
Sve intenzivnije vojno nadmetanje najvećih svjetskih sila na krajnjem sjeveru postavlja pitanje koje više nije samo hipotetsko: Tko može kontrolirati Arktik?
Kako bismo to bolje razumjeli, napravili smo usporedbu vojnih, ponajprije pomorskih sposobnosti SAD-a, Rusije i Kine – triju zemalja koje sve snažnije projiciraju svoje interese u regiji bogatoj strateškim prolazima, podmorničkim rutama i prirodnim resursima. Ne ulazeći u moguće sukobe ili političke motive, u nastavku donosimo pregled vojnih kapaciteta “velike trojke”, s naglaskom na pomorske snage, čija bi uloga u arktičkim vodama bila presudna.
Prema podacima Global Firepowera za 2025. godinu, SAD neosporno raspolaže najmoćnijom vojskom na svijetu. Rusija zauzima drugo mjesto, dok je Kina treća, iako s PowerIndex ocjenom gotovo izjednačenom s Rusijom. Sve tri države imaju ključne vojne resurse relevantne za djelovanje u Arktiku.
Globalna sila bez premca
Američka vojska već desetljećima čini temelj globalnog sigurnosnog sustava, a snaga SAD-a proizlazi iz kombinacije golemog obrambenog proračuna, tehnološke prednosti i razgranate globalne logističke mreže. Procjenjuje se da SAD godišnje troši više od 860 milijardi dolara na obranu, dok Kina u tu svrhu izdvaja između 240 i 260 milijardi dolara. Posebno važnu ulogu u američkoj vojnoj moći ima mornarica – najveća i tehnološki najnaprednija na svijetu, s 11 nosača zrakoplova koji omogućuju projekciju snage u svim oceanima, uključujući Sjeverni Atlantik i arktičke pomorske pravce.
Američke oružane snage opremljene su stealth borbenim zrakoplovima F-35 i F-22, strateškim bombarderima, bespilotnim sustavima, naprednim satelitskim i cyber kapacitetima te mrežom vojnih baza smještenih u Europi, Aziji i Pacifiku.
Njihov globalni doseg dodatno je osnažen savezničkom mrežom, uključujući NATO, što SAD-u daje stratešku dubinu koju nijedna druga država trenutačno ne posjeduje.
Rastuća sila s regionalnim fokusom
Iako je Kina na Global Firepower ljestvici formalno treća, ona se izdvaja kao najbrže rastuća moderna vojna sila u svijetu, s najvećom flotom ratnih brodova po ukupnom broju plovila.
Iako SAD zadržava globalnu prednost, Kina raspolaže značajnim strateškim adutima, osobito u Indo-Pacifičkoj regiji. Među njima su brojčana nadmoć ljudstva – više od 2 milijuna aktivnih vojnika u odnosu na oko 1,3 milijuna američkih – snažne kopnene snage s tisućama modernih tenkova tipa 99 i 96 te opsežan raketni arsenal.
Geografska pozicija, kratki logistički lanci i baze blizu potencijalnih žarišta poput Tajvana i Južnog kineskog mora, zajedno s intenzivnim ulaganjima u cyber i elektroničko ratovanje, daju Kini značajnu regionalnu prednost nad američkim snagama. Posebno se ističu tisuće balističkih raketa DF-21 i DF-26, uključujući DF-21D, poznatu kao „carrier killer“, namijenjenu gađanju američkih nosača zrakoplova.
Ako se pak fokusiramo na Arktik, ključnu ulogu u pomorskoj strategiji ima Rusija.
Vojna sila s naglaskom na Arktik
Ruske oružane snage usmjerene su na kombinaciju regionalnog odvraćanja, strateškog nuklearnog potencijala i klasičnih konvencionalnih operacija. S približno 1,1 milijun aktivnih vojnika i velikim brojem rezervista, Rusija je sposobna provoditi dugotrajne operacije u svojim neposrednim zonama interesa.
Rusi raspolažu značajnim brojem borbenih aviona, zapovjednih sustava i raketnih kapaciteta, uz jedan od najvećih nuklearnih arsenala na svijetu.
Ruska mornarica, iako manja i tehnološki slabija od američke i kineske, održava snažnu prisutnost zahvaljujući brojnim podmornicama i površinskim brodovima, osobito u Arktiku, Sjevernom i Baltičkom moru. Iako ne može projicirati silu globalno poput SAD-a niti ima isti potencijal kao Kina, ruske vojne snage posjeduju snažne kapacitete za regionalnu i stratešku obranu, koje ne treba podcjenjivati.
Flota nosača aviona bez premca
Pomorske snage SAD-a, Kine i Rusije čine tri najveće mornarice svijeta, ali se razlikuju po strukturi, tonaži, tehnološkoj opremljenosti i strateškoj ulozi. Dok SAD dominira globalnom projekcijom sile, Kina prednjači po ukupnom broju plovila i snažnoj regionalnoj prisutnosti, a Rusija se oslanja na moćan podmornički segment i sposobnosti regionalne obrane.
Zanimljiva je usporedba po ukupnoj tonaži.
SAD raspolaže najvećom pomorskom tonažom na svijetu – približno 4.168.037 tona – što odražava flotu sastavljenu od velikih i tehnološki naprednih brodova. Kineska flota, s ukupnom tonažom oko 2.857.143 tone, zauzima drugo mjesto, znatno ispred Rusije, ali daleko iza SAD-a. Rusija, pak, ima flotu ukupne tonaže oko 1.260.447 tona, što joj daje treće mjesto među svjetskim mornaricama.
Američka prednost posebno se očituje u nosačima aviona. SAD posjeduje 11 nuklearno pogonjenih nosača klase Nimitz i Ford, od kojih svaki može nositi između 70 i 90 zrakoplova. Nosači tvore jezgru Carrier Strike Grupe i dizajnirani su za globalnu projekciju sile, a nuklearni pogon im omogućuje gotovo neograničen domet i dugotrajne operacije bez dopune goriva. Carrier strike grupe djeluju u pratnji razarača, krstarica, podmornica i opskrbnih brodova, što omogućuje SAD-u simultano vođenje operacija na više oceana – od Atlantika i Pacifika do Indijskog oceana.
Uz nosače, američka flota uključuje oko 81 razarač, 22 krstarice, 62 podmornice (uključujući strateške nuklearne klase Ohio i taktičke klase Virginia), 12 desantnih brodova i 31 logistički brod, ukupno približno 440 ratnih plovila. Takva struktura čini američku mornaricu tehnološki najsofisticiranijom i strateški najrazgranatijom flotom na svijetu.
Moćna kineska mornarica
Kina raspolaže najbrojnijom mornaricom na svijetu, s približno 754 plovila, uključujući ratne brodove, podmornice, korvete, patrolne i desantne brodove. Kineska mornarica (PLAN) ima tri nosača aviona – Liaoning, Shandong i Fujian. Sva tri su konvencionalno pogonjena, a samo Fujian koristi elektromagnetski katapult. Fujian ima deplasman od oko 80.000 tona i može nositi 40–60 zrakoplova, uključujući stealth borce J-35 i avione za rano upozoravanje KJ-600.
PLAN također raspolaže s oko 50 razarača, 53 fregate, 77 korveta i 61 podmornicom, od kojih su neke nuklearno pogonjene. Iako su kineski brodovi po prosječnoj tonaži manji od američkih, njihov velik broj omogućuje snažnu prisutnost i kontrolu u Indo-Pacifičkoj regiji, posebno u Južnom kineskom moru. Kineska flota sustavno se transformira iz priobalne u “blue-water” flotu s ciljem regionalne dominacije i postupnog širenja globalnog dosega, iako još uvijek zaostaje za SAD-om u logistici i sposobnosti dugotrajnih operacija daleko od matičnih baza.
Osim klasičnih nosača, i američka i kineska mornarica koriste amfibijska desantna i helikopterska plovila (LHD/LHA), pri čemu američka mornarica s njih može operirati i borce F-35B.
Podmornička snaga i iskustvo
Ruska mornarica broji približno 419 plovila, među kojima je jedan nosač aviona – Admiral Kuznjecov, oko 10 razarača, 15 fregata, 22 korvete i 63 podmornice, uključujući strateške nuklearne klase Borei i Yasen.
Kuznjecov je klasificiran kao teška krstarica-nosač aviona (TAVKR), jer osim zrakoplova nosi i snažno raketno i topničko naoružanje, za razliku od zapadnih nosača koji služe prvenstveno kao zračne baze. Na njegovoj palubi može djelovati oko 26 borbenih aviona (Su-33, Su-25) i helikoptera Ka-27/Ka-27S, što je znatno manje nego na kineskim i američkim nosačima. Nosač koristi STOBAR sustav sa “ski-jump” rampom, bez katapulta, što ograničava nosivost i doseg zrakoplova. No, od 2017. godine Kuznjecov je u remontu, s ograničenom borbenom spremnošću i čestim tehničkim problemima, pa se više percipira kao simbolička i demonstracijska platforma nego kao stvarni instrument projekcije sile.
To značajno smanjuje sposobnost Rusije za projekciju sile na otvorenim oceanima, dok njezina snaga primarno leži u podmorničkom odvraćanju, nuklearnim kapacitetima i regionalnoj kontroli mora poput Baltičkog, Crnog i Barentsovog, uz ograničenu logistiku za globalne operacije.
U podmorničkom segmentu, sve tri sile imaju približno sličan broj podmornica, ali se razlikuju po sposobnostima i operativnoj filozofiji. Američke podmornice gotovo u potpunosti koriste nuklearni pogon. Strateške podmornice klase Ohio nose balističke projektile s nuklearnim bojevim glavama i čine ključni dio američke nuklearne trijade, dok višenamjenske klase Virginia i Los Angeles služe za lov na druge podmornice, napade krstarećim projektilima i podršku pomorskim skupinama. Te podmornice smatraju se tehnološki najnaprednijima, s tihim pogonom, sofisticiranim senzorima i sposobnošću dugotrajnog djelovanja u svim oceanima, uključujući Arktik.
Rusija se, s druge strane, oslanja na podmorničku snagu. Njene nuklearne podmornice klase Borei nose balističke projektile, dok višenamjenske klase Yasen spadaju među najtiše i najsmrtonosnije platforme. Podmornice su ključne za rusku strategiju u Arktiku i sjevernim morima, gdje Rusija koristi geografsku prednost, vlastite baze i polarne uvjete za skriveno djelovanje i strateško odvraćanje protiv SAD-a i NATO-a.
Kineska podmornička flota kombinira dizelsko-električne i nuklearne podmornice, uključujući strateške klase Jin i višenamjenske nuklearne i konvencionalne podmornice. Glavni fokus PLAN-a je regionalna kontrola i ograničavanje pristupa protivniku, posebno u Južnom kineskom moru i oko Tajvana.
Interes neupitan
Razlike među mornaricama odražavaju i njihove različite vojne doktrine: SAD teži globalnoj prisutnosti, Kina gradi regionalnu dominaciju s rastućim ambicijama, dok se Rusija fokusira na obranu ključnih pomorskih ruta i nuklearno odvraćanje.
No, kada se gleda samo Arktik, razlike postaju još izraženije. Rusija ima najveće iskustvo i infrastrukturu za podmorničke operacije u polarnim uvjetima, uključujući baze, logističku potporu i dugogodišnju praksu djelovanja ispod leda. Iako i SAD posjeduje sposobne arktičke podmorničke snage, njihova prednost leži više u globalnoj fleksibilnosti i tehnološkoj nadmoći nego u stalnoj prisutnosti u regiji.
Dok SAD zadržava status globalno najmoćnije vojne sile, s nenadmašnom flotom nuklearnih nosača aviona i sposobnošću djelovanja na svim oceanima, a Kina još uvijek djeluje uglavnom regionalno, Rusija Arktik smatra ključnim područjem vlastite sigurnosti i strateške prednosti. Tu se oslanja prvenstveno na podmorničke snage i kontrolu regije. Grenland i sjeverni Atlantik postaju time stvarne točke potencijalnog sukoba, dok arktička dimenzija vojnih sposobnosti dobiva jednaku važnost kao i klasična globalna projekcija sile, piše Danas.hr.
