Bivša premijerka u svojoj najnovijoj knjizi iskreno je progovorila i o temi WC-a, ali i o pitanjima koja su je mučila
Jadranka Kosor u knjizi Žene koje mašu rukama otvoreno govori o teškom razdoblju svog života – operacijama oba koljena, dugom oporavku i svakodnevici provedenoj na štakama. Piše i o unutarnjim borbama, osjećajima srama i ljutnje prema samoj sebi, ljubavnim razočaranjima te posebnom odnosu koji ima s unukom.
U knjizi iznosi i niz intimnih crtica: otkriva svoju ljubav prema tangu, odbojnost prema vodi u bazenima te nesklonost prema ljudima koji se nepristojno ponašaju prema konobarima. Govori o tome kako je često preispitivala vlastite odluke i kako je vjerovala da pretjerana sreća neizbježno donosi i veliku tugu. Osobna iskustva isprepleće s epizodama iz političkog života, putovanjima u poslovnoj klasi te susretima i ručkovima s Obamom i Berlusconijem.
„Pitanje je vremena kada će mi početi klecati koljena i kada ću i ja osjetiti toliko opjevane leptiriće u trbuhu. Ali se katkada događalo samo kruljenje. Klecanje koljena došlo je, međutim, mnogo, mnogo kasnije, ali ne zbog ljubavi, nego zbog artritisa“, piše Kosor s dozom humora. Bivša premijerka o knjizi je govorila i kao gošća RTL Direkta kod Mojmire.
Pročitala sam knjigu, dojmilo me se što pišete iskreno i ogoljeno – nismo baš navikli na to od političara, sadašnjih ni bivših.
To je zapravo nastavak moje biografske proze o premijerki i kraljici. Pisala sam isto tako iskreno i otvoreno, ali ovo je potpuno druga dimenzija jer pričam o bolestima, o strahovima, operaciji koljena, pa operaciji drugog koljena.
Govorili su vam da je nedostojno bivše premijerke da piše o odlascima na WC?
Kada sam prijateljima rekla da sam počela pisati odmah nakon operacije koljena, i naznačila o čemu bih rado pisala, rekli su: ‘Pa nećeš valjda…’.
Naime, jako je teško otići na WC, treba vam jedan povišeni nastavak i onda je to sve komplicirano. Rekli su mi: ‘Pa nećeš valjda o WC-u pisati’.
Kao što su mi prije govorili: ‘Pa nećeš valjda o ljubavima pisati’. To je navodno nedostojno političarke, a kamoli nekoga tko je bio na vrhuncu moći i imao glavne poluge vlasti u državi, a sada piše, primjerice, o papirnatim gaćicama za operaciju.
Jako mi se svidio dio knjige u kojem opisujete što sve proizlazi iz toga da ste poznati i da vas svi znaju, a da ste istovremeno bolesni i sami nosite taj križ. Rekli ste: ‘Teške dijagnoze i strašne nesreće u kojima su mi nepoznati ljudi imali potrebu govoriti čim bi mi rekli dobar dan.’
I prije nego što bi mi rekli ‘dobar dan’. To je i nakon operacije u klinici – dok sam se mimoilazila s pacijentima koji svi jedva hodaju, s kateterima koje vuku za sobom, sa štakama, hodalicama. Osobito se to (događalo op.a) kada sam došla u toplice. Mene su svi poznavali i svi su me imali potrebu pozdraviti. Poslije sam shvatila zašto.
Bilo im je drago vidjeti nekoga tko je poznat, ali i da netko tko je bio moćan – poput bivše premijerke – sada stoji nemoćan. To im je davalo nadu da će se oporaviti.
Kad sam odbacila jednu štaku i počela hodati sami, govorili su: ‘Već? Odlično. Onda će i meni uspjeti.’
Na neki način bila sam hodajuća nada. Čula sam bezbroj teških priča i zaista sam se divila tim ljudima koji se, uz brojne dijagnoze i nepokretnost, susreću i s teškom besparicom, ali žive dostojanstveno i s nekom vedrinom.
Iznenadilo me kako ste stalno preispitivali jeste li ispali hladni, jeste li nekome posvetili premalo vremena dok ste i sami bili bolesni.
Cijelo vrijeme sam brinula o tome. Neprekidno sam se hodnicima vukla na štakama i susretala ljude koji su se stalno mijenjali – a ja sam ostajala ista. Posebno su bili spektakularni ulasci u lift. Naučila sam kako podmetnuti štake da se vrata ne zatvore, kako bi netko s hodalicom mogao lakše ući.
Kažete da sada uživate u razgovorima uz kiflice sa sestrama, a prije ste večerali s Obamom i Berlusconijem.
Prisjećala sam se mnogih susreta iz političkog života, ali sada zaista uživam u razgovorima s konobaricom o gulašu, žgancima, zlevanki i vrhnju. Spominjem i večeru u Tripoliju dok je još bio Gadafi. To su bljeskovi politike, ali samo da ojačaju ovu perspektivu nekoga tko hoda na dvije štake i želi ponovno slobodno mahati rukama.
U knjizi se osvrćete i na pjesme Jure i Boban te razgovora s Franjom Tuđmanom.
To je početak ’96., ja sam još bila jako friška političarka, potpredsjednica parlamenta, potpredsjednica stranke i onda je predsjednik osobno rekao da idemo u jedan grad koji je bio teško stradao u ratu i gdje se slavi obljetnica stranke.
Ja sam tamo došla. Opisujem tu večer s kobasicama i u neko doba neki su ljudi počeli isto tako pjevati neke od tih pjesama. Ja sam pitala o čemu se radi, zašto. Rekli su: ‘Pa dobro, sad ćemo malo tu slaviti.’
Ja sam rekla: ‘Nećemo tu slaviti’. Ja sam stigla i otišla.
Rano ujutro zovu me da dođem hitno predsjedniku. Ja se vozim gore i mislim si: Dugo je trajala politička karijera….
Predsjednik je bio ozbiljan. Pita što je to bilo? Ja počnem pričati.
A on mi je rekao: ‘Odlično ste postupili!’
Kad sam završila, rekao je kaže: “Odlično ste postupili, odlično””.
I onda je održao ponovo jedno – neću reći predavanje – ali govor o tome koliko je upravo to štetilo. O tome je govorio i javno – postoje snimke – dakle govorio je o tome koliko to štetilo međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, koliko je štetilo ugledu, reputaciji države i govori je o činjenici zašto se on tome žestoko odupirao. Tako toga sam se sjetila.
Knjiga se zove Žene koje mašu rukama. Kažete da ste se „zgrozili što ste popustili nepoznatim ženama koje su gestikulirale i mahale rukama“.
Malo koga imenujem. Kirurga imenujem, i sin mi je rekao da je on jedini pozitivni muški lik u knjizi.
Sin je također pozitivan.
I unuk. Obitelj se izuzima.
I na kraju jedan detalj: kažete da ste se „navukli na narodnjake“.
U toplicama bih odlazila na kavu, pa i na terase. Uvijek sam bila okružena ljudima, nisam bila ni minutu sama.
I onda su na mobitelima puštali glazbu – narodnjake. Slušala pjesme iz filma Toma.
I kako sam bila rastavljena i sastavljena na dijelove – to me dirnulo.
E, onda sam pogledala i film.
