Uzroci tragedije na Kornatima i deset godina poslije obavijeni su velom tajne. Uz pomoć stručnjaka istražujemo sve postojeće teorije
Na Velom Kornatu danas tuga i bol, suze i prisjećanje na najveću tragediju od Domovinskog rata u kojoj je život izgubilo 12 vatrogasaca iz Šibenika, Vodica i Tisnog. Obitelji stradalih i vatrogasne delegacije iz cijele Hrvatske posjetili su mjesto velike tragedije i obišli dvanaest spomen-križeva stradalim herojima. Obitelji stradalih najviše muči što ni deset godina nakon tragedije ne znaju kako je do nje došlo. U službenu teoriju o tzv. eruptivnom požaru malo tko od njih vjeruje.
Hrvatska vojska je na listi osumnjičenih prvenstveno jer su crne kutije iz dva helikoptera koji su bili na mjestu tragedije, u istražnom postupku netragom nestale. Mnogi sumnjaju da su nestale kako bi se prikrilo curenje goriva koje je dovelo do smrtonosne buktinje. Drugi pak smatraju da je došlo do aktivacije eksplozivne smjese iz neke od NATO bombi koje su ondje odbačene.
Kao i obično najmanje je pristaša službene istine o eruptivnom požaru “nehomogene plinske smjese” za koji dotad u Hrvatskoj nitko nije čuo, ali stručnjaci jesu a njima je ipak za vjerovati više od ostalih.
Prva (službena) teorija: izgaranje nehomogene plinske smjese
“U početku su se čuli ono jauci, zvanja upomoć. Kad je došla vatra, nogavica od kombinezona mi je praktički kao nestala, sve do mudanata. Šake su same od sebe se izdeformirale, jedan prst gore, drugi dolje”, tako je prije šest godina na sudu Frane Lučić opisao stravičan trenutak u kojem je gaseći požar na Velikom Kornatu živote izgubilo dvanaest njegovih kolega. Vatrenu buktinju koja ih je zahvatila preživio je samo on.
“I onda je mene uhvatila panika – izgorio sam! Pomoć, dolazite i zubima sam otipkao 93, ali nije bilo signala”, ispričao je Lučić.
Iako je od tada prošlo deset godina za najveću tragediju hrvatskog vatrogastva nije odgovarao nitko, a okolnosti i uzroci i dalje izazivaju prijepore.
Odmah nakon tragedije obitelji stradalih počele su tražiti odgovore. Hoće li itko za ovo odgovarati”, jecali su članovi obitelji poginulih.
Prema prvom službenom nalazu istrage vatrogasce je pokosio tzv. eruptivni požar.
“Sigurno je da je eruptivni požar prešao preko njih, i to tolikom brzinom da nisu imali šanse pobjeći”, kazao je nedugo nakon tragedije Andro Vrdoljak iz Centra za kriminalistička vještačenja.
Kasnije je predstavljeno i izvješće stručne skupine koja je utvrdila da se zapravo radilo o izgaranju nehomogene plinske smjese. Riječ je o vrlo rijetkoj pojavi koja do tada nije bila zabilježena u Hrvatskoj.
“Bila je smjesa gorivih tvari sa zrakom u idealnom omjeru. Kada je ušao požar u tu dolinu eksplozivna smjesa je izgorila u vremenu od dvije do tri sekunde s vrlo visokom temperaturom”, tvrdi vatrogasni stručnjak Branko Šimara.
Šimara, koji je bio jedini neovisni član povjerenstva, smatra da je vatrogasce ubila temperatura od čak 1.200 stupnjeva Celzija.
“Vatrogasci koji nisu bili zaštićeni su udahnuli taj vrući zrak i spalili su si dišne puteve. I kako nisu bili adekvatno zaštićeni zadobili su opekline”, objašnjava.
Frane Lučić je, kaže, preživio samo zato jer nije udahnuo taj zrak budući da je imao kacigu s vizirom. Lučić, kao i roditelji i prijatelji stradalih, ipak nisu uvjereni da je tragediju izazvala smjesa plinova.
“Eruptivni požar nije bio. Nije”, kazao je na Lučić prije šest godina.
Druga teorija: curenje goriva iz helikoptera
Vodički vatrogasci tvrde – curenje goriva, a ne eruptivni požar je ono što je ubilo njihove kolege. Ovu teoriju posebno zagovara Igor Marinović, otac poginulog Ivana.
“Mi tvrdimo da je jedan helikopter 202 ispustio gorivo iz rezervoara, a drugi 213 je došao na spašavanje i rotorom ih zapalio, to je nesretan slučaj, ali prvi helikopter je bio dužan reći da je polio gorivo i ništa se ne bi dogodilo”, tvrdi Igor Marinović, otac poginulog vatrogasca.
No vještak Čop na suđenju je rekao kako su pregledali helikopter te je on bio ispravan. U suprotnome ne bi ni poletio.
“Piloti ako primjete po instrumentima da dolazi do nekontroliranog gubitka goriva, istog trenutka bi sletjeli”, kazao je Miljenko Čop, sudski vještak za zrakoplovne nesreće, 28. ožujka 2013. na suđenju.
Detalji poput činjenice da crne kutije nikada nisu pronađene, da je prema podacima iz knjižice održavanja helikoter prilikom akcije taj dan izgubio 400 litara goriva te da je na mjesto stradanja bačeno 12 vodenih bombi Marinoviću dokazuju da je krivac MORH i da se sve pokušava zataškati. Pogotovo kada se zna da su otok prije istražitelja detaljno pročešljali vojska i specijalci.
“Malo je čudno što je tamo vojska radila, tamo je bila specijalistička postrojba iz Delnica, nikad nije ustanovljen točan broj helikoptera, nikad nije ustanovljeno točno kad je tko koga zvao, tko je zvan, tko nije, koliko je ljudi bilo dolje”, kazao nam je Pavle Kalinić, pročelnik zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama.
Treća teorija: NATO bomba
Prisutnost vojske na Kornatu podupire i treću, najkontroverzniju teoriju. Nediljko Pušić, umirovljeni časnik HV-a tvrdi da je vatrogasce ubila odbačena NATO-ova bomba nakon akcija u Srbiji 1999. Tu teoriju podupire i Frane Lučić. Pušić tvrdi da opekline kakve su dobili vatrogasci mogu doći samo od NATO bombe CBU 87.
“Kada sam prvi put vidio fotografije i ozljede vatrogasaca vratile su mi se slike iz rata. Više nisam mogao mirovati dok nisam istražio otkuda rane iste kao u ratu”, kazao je Nediljko Pušić, umirovljeni časnik HV-a, 7.rujna 2011.
No za potvrdu te teorije nedostaju fizički dokazi – konkretno dijelovi bombe, ali i geleri u tijelima poginulih.
“Na ni jednome vatrogascu prilikom autopsije nije utvrđena niti jedna mehanička ozlijeda. Samo opekline. S druge strane utvrđeno je da su dišni putevi spaljeni”, ističe Branko Šimara, vatrogasni stručnjak.
I tako jedno desetljeće kasnije niti rodbina niti javnost ne znaju što se doista dogodilo na Velikom Kornatu. No ono što se zna jest da je sustav tada zakazao na više razina.
Andrej Dimitrijević
