Ante Mandić je iz očaja osnovao tvrtku koja je izrasla u najjačeg regionalnog IT igrača. U biznis je krenuo kad je shvatio da njegovo golemo znanje o nuklearnom naoružanju nitko ne treba
Odrastanje uz svjetlo petrolejke, svakodnevno pješačenje kilometrima do škole i susreti s vukovima bili su dio djetinjstva Ante Mandića, kako sam opisuje svoje rane godine.
Danas je Mandić jedno od najprepoznatljivijih imena domaće IT scene. Osnovao je tvrtku IN2, koja je zapošljavala više od 650 ljudi u nekoliko zemalja regije, a kasnije ju je prodao kanadskim investitorima za višemilijunski iznos. Ipak, njegova formalna struka nije informatika – Mandić je nuklearni fizičar koji je još u vrijeme bivše države u vojsci radio s temama nuklearnog naoružanja i bojnih otrova.
U podcastu Ideje na stolu govorio je otvoreno o nuklearnom oružju, globalnim sigurnosnim prijetnjama i stvarnoj opasnosti od nuklearnog sukoba. Za razliku od mnogih, o toj temi ne govori teorijski, već iz osobnog i profesionalnog iskustva. Dio karijere proveo je radeći na sustavima obrane od nuklearnog oružja, za što je bio posebno educiran. Kako podsjeća, Jugoslavija je bila potpisnica ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja, zbog čega su se sustavno analizirali učinci nuklearnih udara i načini smanjenja broja žrtava.
Filmska panika je pretjerana
“Do 1991. znao sam jako puno o nuklearnom oružju. Imali smo suradnju i sa Sovjetskim Savezom. No kad se država raspala, to znanje nikome više nije trebalo”, kaže Mandić. To je uostalom i razlog zašto od svoje struke više nije mogao živjeti pa je doslovno iz očaja osnovao tvrtku i počeo se baviti IT-em što će ga lansirati u jednog od najuspješnijih poduzetnika Hrvatske.
Vraćajući se na temu, kaže da unatoč današnjoj atmosferi straha, smatra da je realna vjerojatnost globalnog nuklearnog rata mala.
“Danas se često diže filmska panika – snimaju se filmovi Armageddona, smaka svijeta… Ali šansa da dođe do sveopćeg nuklearnog rata je vrlo mala. Ako dođe do upotrebe, primjerice u Ukrajini, to bi najvjerojatnije bilo taktičko nuklearno oružje, manje snage”, objašnjava. Kaže, toga se svi zapravo boje – da Rusi počnu naglo gubiti i naglo se povlačiti pa izgleda zastrašujuća ideja da bi u povlačenju koristili takvo naoružanje. “Ali takvo taktičko naoružanje moglo bi uništiti manji grad”, pojašnjava.
Tko danas drži svijet u rukama?
Unatoč svemu, smatra da je vjerojatnost izbijanja globalnog nuklearnog rata vrlo mala te da bi u teoriji takav scenarij mogao nastati jedino kroz takozvanu „spiralnu eskalaciju“. To bi podrazumijevalo situaciju u kojoj jedna strana posegne za ograničenom upotrebom nuklearne taktičke bombe manje snage, druga strana pogrešno procijeni namjere i odgovori snažnijim udarom, nakon čega bi se sukob postupno zaoštravao. Prema njegovim navodima, desetak država raspolaže takvim oblikom nuklearnog oružja.
Otprilike 87 posto ukupnog svjetskog nuklearnog arsenala – za koji procjenjuje da broji oko 12.500 bojevih glava – nalazi se u rukama Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Ostale zemlje posjeduju znatno manje količine, među njima na Zapadu Velika Britanija, a na Istoku Kina.
“Smatra se da Kina ima oko 600 bojevih glava, ali svake godine proizvodi još oko stotinu novih. To je ozbiljan faktor u globalnoj ravnoteži”, kaže.
Dodaje kako je najveći dio tog arsenala, odnosno bojevih glava, uskladišten i trenutačno nije operativan. Ipak, oko tri tisuće njih smatra se spremnima za trenutačnu upotrebu, bilo s podmornica, bombardera ili raketnih sustava.
Prisjećajući se ranijih razdoblja kada su vodeće svjetske sile demonstrirale svoju moć, navodi da su SAD i Rusija tada masovno proizvodili takvo oružje te da se u toj utrci išlo do krajnjih granica.
Najjača ‘carska bomba’
Podsjeća i na tzv. „carsku bombu“, najsnažniju nuklearnu bombu ikada konstruiranu, jačine 50 megatona, koju su razvili Rusi. Za usporedbu, bomba bačena na Hirošimu imala je snagu od 20 megatona.
“Njima je trebala jača bomba jer nisu imali tako precizne rakete. Ako promašiš Zagreb za deset kilometara, nije bitno – ako je bomba dovoljno jaka”, objašnjava razloge zbog kojih su se razvijale izuzetno snažne bojeve glave.
Smatra kako je danas veliki problem to što sve veći broj država teži posjedovanju nuklearnog oružja, polazeći od uvjerenja da takav arsenal donosi snažnu pregovaračku poziciju na međunarodnoj sceni. U tom kontekstu povlači usporedbu s Iranom, ističući da bi njihova situacija bila znatno drukčija da su uspjeli razviti nuklearno naoružanje, što su im, kako navodi, Izraelci sprječavali uništavanjem postrojenja, a u novijim akcijama i Amerikanci. Da takva logika vrijedi, ilustrira još jednim primjerom.
“Zašto nitko ne dira Sjevernu Koreju koja je primjer užasnog sustava? Zato što imaju nuklearno naoružanje, čak i vlastite rakete koje bez problema mogu dobaciti do Japana. Sad su pokazali da sad mogu doći čak do Kalifornije”, ukazuje Mandić.
New Start ugovor koji istječe
Na pitanje znači li posjedovanje nuklearnog oružja ujedno i jamstvo mira, podsjeća na sporazum poznat kao New START, koji istječe 5. veljače. “Ugovor je osiguravao ravnotežu i obje strane (ruska i američka) imale su pravo 18 puta na godinu napraviti inspekciju oružja kod druge strane, kako bi se uvjerili da nisu povećali broj bombi, potom kako bi vidjeli gdje su stacionirane”, objašnjava.
New START, odnosno New Strategic Arms Reduction Treaty, posljednji je veliki međunarodni sporazum između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije kojim se ograničava nuklearno naoružanje. Potpisan je 2010., a na snagu je stupio godinu kasnije, s ciljem sprječavanja nekontrolirane utrke u naoružanju i smanjenja opasnosti od nuklearnog sukoba.
Mandić ističe da su se obje države formalno pridržavale odredbi tog sporazuma. “Kada istekne ugovor New START situacije će postati otvorena i trebat će krenuti ponovno pregovarati”, rekao je Mandić, naglasivši da je najveći problem u tome što su pregovori u današnjim okolnostima iznimno otežani.
Skloništa i iluzija sigurnosti
Na pitanje strahuje li za budućnost čovječanstva, odgovara crnim humorom koji, kako kaže, pamti iz razgovora s ruskim vojnim časnicima: “Jedan pukovnik je rekao: ako dođe do nuklearnog rata, najbolje se ogrnuti u bijelu plahtu i polako krenuti prema groblju – jer nema spasa.”
Ponovno ističe da smatra kako je vjerojatnost takve eskalacije iznimno mala, no prisjeća se i činjenice da je u bivšoj Jugoslaviji, osobito u Zagrebu, izgrađen velik broj tzv. atomskih skloništa. Prema Mandićevu mišljenju, ona pružaju tek iluziju zaštite, iako su projektirana da izdrže snažne udare.
“Problem je radioaktivna kontaminacija. Ta skloništa nemaju sustave filtriranja zraka kakvi bi bili potrebni. Realno, šanse da se čovjek stvarno zaštiti su vrlo male”, kaže te dodaje: “Ali vjerojatnost da će ta skloništa trebati su jako mala i osobno vjerujem da se nikad neće dogoditi takva prijetnja”.
Stručnjak za nuklearno naoružanje, kojemu je to nekoć bilo i zanimanje, prisjetio se i američkog projekta poznatog kao “Rat zvijezda”. Riječ je o programu iz vremena administracije Ronalda Reagana početkom 1980-ih, zamišljenom kao sustav brzog odgovora koji bi omogućio rano otkrivanje nuklearne prijetnje prije nego što dosegne SAD. Projekt nikada nije zaživio, a kako ističe Mandić, ni danas sustavi detekcije ne mogu s potpunom sigurnošću razlikovati radi li se, primjerice, o lansiranju rakete ili prirodnoj pojavi poput munje ili groma.
‘Orešnik je nemoguće presresti’
Za rusko lansiranje Orešnika na Ukrajinu kaže da je to pokazivanje snage. “To je pokazivanje mišića jer je Orešnik nemoguće presresti i uništiti jer leti nadzvučnom razinom”, kaže.
Procjenjuje se da postoji nekoliko Orešnika, ali Mandić otkriva i ovo – nije lako “namontirati” nuklearnu bojevu glavu na Orešnik, nositi je kao klasični eksploziv. “Zato ne znam bi li Orešnik bio tako precizan i brz s bojevom glavom od, recimo, 50 kilotona”.
Od nuklearne fizike do IT imperija
Iako je imao bogato iskustvo kao stručnjak za nuklearno oružje i bojne otrove te je predavao na Vojnoj akademiji u bivšoj državi, izlaskom iz vojnog sustava Mandić se našao u vrlo teškoj situaciji. Ostao je bez posla, bez jasne budućnosti, a već je imao obitelj – suprugu i dvoje djece o kojima je morao brinuti.
“Bio sam prisiljen smisliti što dalje”, prisjeća se. Dodaje kako u tom trenutku nije imao ni osnovne civilne dokumente kakve su imali drugi građani, jer su vojna lica koristila posebne iskaznice i drugačiji sustav identifikacije. Prekretnicu su mu donijela računala, na kojima je tijekom vojne karijere radio složene proračune vezane uz nuklearno naoružanje. Iz čiste nužde, za nekoliko stotina maraka, osnovao je tvrtku koja se počela baviti razvojem softvera. “Shvatio sam da imam ekstremno znanje, predavao sam čak vođenje i zapovijedanja, i shvatio da to nema smisla”, rekao je.
U početku ni sam nije imao jasnu ideju čime bi se njegova tvrtka točno trebala baviti nakon izlaska iz vojske.
“Samo sam znao da moram nešto pokušati. Tako sam, neplanirano, postao poduzetnik”, objašnjava. S vremenom je ostavio dubok trag u domaćoj IT industriji: njegova tvrtka IN2 izrasla je u regionalno značajnog igrača, a kasnije ju je, s nekoliko stotina zaposlenih, prodao za višemilijunski iznos. Time je Mandić postao simbol prijelaza iz zatvorenog vojnog sustava u svijet tehnologije i privatnog poduzetništva.
Unatoč poslovnom uspjehu, i danas je među rijetkim domaćim stručnjacima za nuklearno naoružanje te se ne libi govoriti o toj složenoj i osjetljivoj temi. Ipak, zadržava optimističan pogled na budućnost te ponavlja:
“Vjerojatnost nuklearnog rata je mala. Sve se svodi na pokazivanje mišića i političku igru moći. No problem je što uvijek postoji mogućnost ljudske pogreške – jedan zapovjednik, kriva procjena, pogrešan signal… i spirala eskalacije može krenuti”, prenosi Net.hr.
