Nova je riječka vlast prije deset mjeseci bila obećala stubokom drukčiji pristup politici od onog što je prethodno bilo pripisivano u grijehe SDP-a. Još uvijek čekamo
Piše: Neven Šantić
Posljednji dokaz da je riječka politika i dalje zaglavljena u podjelama i prkošenju bio je vidljiv na netom održanoj izvanrednoj sjednici Gradskog vijeća koja je završila (očekivanim) odbijanjem prijedloga dijela oporbe da Grad Rijeka podnese zahtjev za ocjenu suglasnosti određenih članaka Zakona o prostornom uređenju s Ustavom Republike Hrvatske.
Zašto je ishod sjednice bio očekivan?
Zašto je ishod sjednice bio očekivan? Jednostavno zato što je vladajuća koalicija u Rijeci, pokazalo je dosadašnje iskustvo, spremna prihvatiti „programsku suradnju”, ili bilo kakav prijedlog, oporbenih stranaka jedino pod uvjetom da se u svemu slože s vladajućima (koji u tom duhu nemaju primjerice ništa protiv da ih kada god je to važno podrži HDZ). U suprotnom, riječ je o “teatralnosti oporbe, “političkom parazitiranju” ili, u igri je i novi termin, “pompoznosti oporbe” koja je, tvrdi vlast, dok je upravljala gradom bila katastrofalna.
Ta potreba riječke vlasti da na bilo kakav prigovor oporbe upotrijebi „argument” – vi ste bili gori, podsjeća me na onaj stari vic koji se očešao i o komunistički režim i o našu ljudsku potrebu da glorificiramo sebe a umanjujemo doprinos drugih. Vic glasi: Prije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji nije bilo ničega, a onda su došli Nijemci i sve nam uništili!
Zakon o prostornom uređenju u ovoj je priči najmanje važan
Kao što je primijećeno, već su neke druge jedinice lokalne samouprave podnijele spomenuti zahtjev Ustavnom sudu – i bit će što će biti.
Ovdje je mnogo zanimljivije kako je vladajuća koalicija, koja je prije dva tjedna prihvatila Deklaraciju o hrvatskom prostoru Akademije arhitektonske znanosti i umjetnosti Hrvatske, koja je osnovala gradski Zavod za prostorno uređenje i kune se u (arhitektonsko-urbanističku) struku, uspjela sve to zaobići da ne bi učinila malu koncesiju oporbi i osnažila zahtjev Ustavnom sudu da preispita neke članke Zakona o planiranju kojeg podržavaju i udruge arhitekta i urbanista.
Ključni salto mortale
Ključni salto mortale napravio je novopečeni riječki urbanistički guru Marin Račić. U kratkom obrazloženju odbijanja prijedloga oporbe spomenuo je da „struku treba poštivati”, ali da to ovdje nije slučaj jer se inicijativa poslije Zagreba pokreće u Rijeci što je „političko parazitiranje na sferi prostora”. Ako podržimo inicijativu, kaže Račić, „neće se dogoditi ništa jer ćemo se samo prikopčati kao vagon na vlak koji je već krenuo. I to je sve. Cijela ova priča je prikupljanje medijske pažnje i promoviranje središnjice Možemo iz Zagreba. Interes Rijeke u toj priči ne vidim”.
Sad bi netko s intelektualnim kapacitetom jednog Einsteina ili Tesle trebao dokučiti kako je Račić u nekoliko rečenica uspio „braniti struku” i istovremeno proglasiti pompoznim i političkim parazitiranjem prijedlog kojeg je, između ostalih, podržala i struka, te uza sve to ostati živ.
Stvar je, međutim, vrlo prozaična
U politici je sve moguće. Riječka vlast je odlučila „programsku suradnju” zagovarati samo kako njoj odgovara, a oporbi koja je kritizira, rječnikom bivšeg gradonačelnika Vojka Obersnela, „ne dopustiti ni zrno žita”. Tako je ponovno upala u zamku koju joj je postavila oporba. Pokazala je da njen model upravljanja gradom nije ništa drukčiji od onoga što je bila spremna verbalno kritizirati obećavajući nešto novo i bolje.
Ako si, naime, odlučio biti drukčiji, onda ideja „programske suradnje”, ili što god to bilo, vrijedi za svih, ne odbacuješ niti etiketiraš primjerice Možemo! i SDP kad god ti se ukaže prilika, kao što se ni ne vadiš već deset mjeseci na ono što je bilo za vrijeme vladavine SDP-a i njegovih partnera. Ponašaš se drukčije – ili u protivnom, s vremenom, gubiš vjerodostojnost.
Već gotovo godinu dana čekamo ne bi li vidjeli nešto doista novo, nešto iole opipljivije – izuzmemo li Zavod za prostorno uređenje – što bi pokazalo da su građani Rijeke u svibnju prošle godine s pravom odlučili promijeniti vlast.
Do kada?
