Prošlo je točno pola godine od kada je Ministarstvo kulture i medija poništilo odluku Grada Rijeke da se imenuje privremenim skrbnikom zgrade Teatro Fenice u Rijeci. Razlozi su bili proceduralni, ali to nije važno za ovu priču
Piše: Neven Šantić
Ono što je važno jest ono što su izjavili riječka gradonačelnica Iva Rinčić i njen tim nakon odluke Ministarstva. A to je, ukratko, da najveću odgovornost za propadanje zgrade snosi „većinski vlasnik koji pokazuje krajnju nebrigu za svoju imovinu, sigurnost građana i očuvanje kulturnog dobra”, te da će Grad Rijeka u suradnji s pravnicima „nastojati naći zakonito i održivo rješenje kako bi se to vrijedno kulturno dobro zaštitilo, očuvalo i stavilo u funkciju kulture i Grada”.
U tom cilju bio je najavljen i sastanak s predstavnicima Ministarstva, ali ni dalje ne stižu informacije da je sastanka bilo niti da se našlo „zakonito i održivo rješenje”. Da je drukčije, ne sumnjam da bi se riječka gradska vlast pohvalila još jednim svojim uspjehom.
I što sada?
I što sada? Na velika zvona najavljeno gradsko ulaganje 440.000 eura javnog novca da bi se saniralo jedno kulturno dobro je propalo. A zgrada s prekrasnom dvoranom i velikim gledalištem (i ostalim iskoristivim prostorom uključujući i sedam stanova) nastavlja propadati i, prema svemu, tomu nema lijeka.
Jer, ako se pita Mirka Pavičića, vlasnika Rijekatekstila koji je jedini vjerovnik Rijeka kina u stečaju i praktički vlasnik zgrade, ako se ne pojavi kupac koji bi ponudio novac koji on traži (minimalno 1,5 milijuna eura), ona će stajati takva kakva je – dovijeka. Dok valjda skroz ne propadne i sruši se na užas svekolikog više ili manje indiferentnog pučanstva.
Takva je logika prava koje pretjerano ne mari o tome je li neka zgrada kulturno dobro ili nije, već su najvažnija vlasnička prava i njihova zaštita.
Bilo je, dakle, lako obećati rješenje jednog dugogodišnjeg gradskog problema, ali se pokazuje da je obećanje provesti u djelo malo – pravno i financijski) – teže i složenije.
Kralj Korza, odnosno nekadašnji član predsjedništva Općinskog komiteta SKH Rijeka – da se razumijemo, tamo nije bio iz ideoloških nego iz interesnih razloga (i njega i onih koji su ga predložili u Komitet i njegovo predsjedništvo) – brani svoje vlasništvo i financijske interese, i tu mu nitko ne može ništa. Pa ni gradska vlast koliko god se upregla da taj problem riješi.
Rijeku bi takav prostor dodatno obogatio
Jedno bi rješenje za Grad Rijeku bilo ono najjednostavnije: otkupiti zgradu Teatro Fenice, ili kina Partizan kako mu je ime glasilo u doba socijalizma, od Mirka Pavičića, preurediti zgradu i gradu podariti jedan multifunkcionalni prostor za kulturne manifestacije. No, i to je lakše reći nego, zagrabivši ruku u gradsku blagajnu, napraviti.
Činjenica je da bi Rijeku takav prostor dodatno obogatio. Uz Teatro Fenice, zajedno s HNK Ivana plemenitog Zajca, HKD-om na Sušaku i dvoranom Filodrammatice (koju bi isto valjalo obnoviti), Rijeka bi se mogla pohvaliti prvorazrednim scenskim prostorom za različite predstave i manifestacije. Svi koji su makar jednom bili u velikoj dvorani nekadašnjeg teatra i kina u Dolcu znaju o kakvoj se dragocjenosti radi.
Može li Grad sebi priuštiti još jednu veliku investiciju?
No, ne zaboravimo da nije riječ samo o 1,5 milijuna eura i otkupu zgrade (i zbrinjavanju sedam stanara), nego i o tome da se nemala svota ubrizga u obnovu pročelja i opremu za scenske djelatnosti, te da će to sve trebati održavati i u budućnosti, dakako – na teret Grada.
Vjerojatno unutar riječke vladajuće koalicije postoje zagovornici i ovakvog rješenja (šarolika je to koalicija), ali sigurno ima i onih koji tome nisu skloni, koji se protive daljnjoj „socijalizaciji” Grada i potrošačkom opterećenju proračuna te prvenstvo daju privatnoj inicijativi. Zamjenici gradonačelnice Aleksandar Milaković i Vedran Vivoda sigurno predvode ovu utjecajnu skupinu unutar vladajućih krugova.
Strah da im se ne ponovi Galeb
A njima na ruku ide i slučaj Galeb. To što do sada Grad Rijeka nije ponudio traženu cijenu koja bi zadovoljila Pavičića, unatoč proklamaciji o tome da će nastojati da se „vrijedno kulturno dobro zaštiti, očuva i stavi u funkciju kulture i Grada”, vjerojatno jest strah da im se ne ponovi Galeb.
Taj brod opsjedaju svakojake nedaće i nikako da bude stavljen u funkciju te počne vraćati silne novce utrošene na njegovu obnovu. Tko zna koliki bi bio ukupan trošak obnove Teatra Fenice, a ne postoji ni poznata studija njegove obnove i dugoročne isplativosti.
I tako, želje su jedno a mogućnosti drugo. Grad Rijeka nema petlju zagristi u još jednu neizvjesnu avanturu. Pavičić pak može čekati. I da se sutra Teatro Fenice uruši ne bi se zabrinuo. Samo bi platio bagere da počiste i na tom mjestu izgradio novu poslovno-stambenu zgradu i na njoj masno zaradio.
Kulturno dobro? Koga briga za to.
Ostat će fotografije Teatra Fenice, pa će se budući Riječani s nostalgijom sjećati još jedne nestale gradske znamenitosti.
