U prilogu o naknadama za osobne asistente invalidima odnosno njihovim skrbnicima koji nisu zadovoljni onim što nudi država, emitiranom na RTL Danas, uši mi je zaparala jedna rečenica. Ona ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Alena Ružića: „Moje nije da pojedince učinim zadovoljnim, nego da sustav učinim funkcionalnim i da odgovaram za svaki pojedinačni novčani iznos”
Piše: Neven Šantić
Bivši ravnatelj riječkog KBC-a ovim je riječima pokazao da je zalutao u politiku, odnosno da iza krinke „menadžera u politici” koji tobože pazi na svaki potrošeni euro stoji bešćutna osoba koja se ni ne trudi staviti u položaj onih koji su prisiljeni skrbiti o svojoj invalidnoj djeci ili srodnicima.
Što je to, dakle, sporno u ministrovoj izjavi?
Najprije to da „nije njegovo da pojedince učini zadovoljnim”. Doista, na prvi pogled se čini da je nemoguće da država sve pojedince, kako kaže ministar, a zapravo građane učiniti zadovoljnim. Nijedna politička odluka ne može po definiciji svih učiniti zadovoljnima. Primjerice, povećanje poreza neke će usrećiti (one koji će od tog povećanja imati koristi) a neke ozlovoljiti (one koji će smatrati da im država gura ruku u džep).
Međutim, ovdje je riječ o posve drukčijoj stvari, posebnoj skupini građana kojima socijalno osjetljiva država treba pomoći i pomaže. Konsenzus je postignut, nema skupina koje su nezadovoljne time da treba platiti osobne asistente invalidima, i sada treba za njihov trud odrediti pravičnu naknadu. Tu je na djelu politika u svom izvornom značenju rješavanja problema u zajednici.
Zato, kad ministar u konkretnom slučaju skrbi o invalidnim osobama kaže da nije njegovo da pojedince (građane) učini zadovoljnim, on pokazuje da je zalutao u politiku.
Nema ni minimuma političkog takta
Prvo, zato što nema ni minimuma političkog takta u komunikaciji s građanima koji su ga (i to jedan političar nikada ne smije zaboraviti), preko izbora i političkih preslagivanja, u neku ruku ovlastili da brine o njihovim određenim potrebama i za to ga preko poreza i plaćaju.
I drugo, što se političkim djelovanjem, što bi i trebala biti bit politike, upravo pokušava što više građana učiniti zadovoljnim unatoč toga što, kao što sam maloprije na primjeru poreza pokazao, u svim slučajevima neće baš svi biti zadovoljni.
Ministar Ružić nerazumijevanje politike zaokružuje i u nastavku sporne rečenice kada kaže da je umjesto da pojedince učini zadovoljnim „njegovo da sustav učini funkcionalnim”. Evo pitanja za ministra i sve vas koji ovo čitate: Je li sustav (konkretno socijalne skrbi) tu radi građana ili građani postoje da bi „funkcionirao sustav”? Tko kome odgovara – građani ministru ili ministar građanima? Treba li ministar građane „podrediti” sustavu ili sustav prilagoditi građanima?
Nisu državni (lokalni) službenici i funkcionari tu radi sebe
Svakom razumnom odgovori na ova pitanja su jasni. I to je bit politike. Da se u interesu i za potrebe građana stvore institucije odnosno sustavi koji ih opslužuju. Nisu državni (lokalni) službenici i funkcionari tu radi sebe, da im netko da plaću pa da oni upravljaju odnosno rade kako im se i kada prohtije, nego da budu na usluzi građanima, da budu njihove „sluge”. Kada u Švedskoj dođete na šalter po neku dozvolu, onda vas službenik hladno ne šalje da lutate okolo skupljajući sto i jednu potvrdu, kao što je to najčešće kod nas, nego vam pomogne da to napraviti što brže. To je njegova dužnost.
I još jedna stvar. Na kraju spomenute rečenice ministar kaže da je njegovo i da „odgovara za svaki pojedinačni novčani iznos”. To je u redu. Samo što ministri ne odgovaraju samo za novce, što bi se uostalom trebalo i podrazumijevati, nego i za odnos prema građanima i način rješavanja njihovih problema. I tu je ministar rada i socijalne politike, nažalost, pao na ispitu.
Sporna je njegova verbalna arogancija
Na kraju, može se raspravljati o tome je li primjerena ili nije naknada od tri eura po satu za osobne asistente osobama s invaliditetom i njihovim skrbnicima koji do sada nisu imali mogućnost ostvariti uslugu osobnog asistenta. Većina će nas se složiti da nije, i da je ministar negdje mogao pronaći novce (uskoro će rebalans proračuna) za posao koji on sigurno ne bi radio za tri eura po satu. Ili je mogao bar suvislo objasniti zašto novca nema i hoće li ga u budućnosti biti.
Ali to nije bit ovog „spora” ministra s dijelom građana. Sporna je njegova verbalna arogancija, pogled s ministarske visine na „one dolje”, politička nedoraslost poslu kojeg se prihvatio.
Gospodin Ružić očito ne zna što znači biti „sluga” građana. Netko u njegovom okruženju trebao bi mu to objasniti.
