Razmišljajući o turizmu i budućnosti otoka, Šain naglašava da posjetitelji na Palagružu ne dolaze samo zbog kupanja, već upravo zbog svjetionika i njegove bogate priče
Voislav Vojo Šain, čovjek čije je ime neraskidivo povezano s Palagružom, odradio je svoju posljednju smjenu na tom najudaljenijem jadranskom otoku.
Nakon čak 28 godina provedenih u čuvanju palagruškog svjetionika, Šain će svoj radni vijek nastaviti na Sušcu.
Dalmacija Danas donosi razgovor sa Šainom snimljen na samom kraju njegova boravka na otoku.
Naslijedit će ga sin
“Osjeća se to na meni”, iskreno odgovara Šain na pitanje kakav je osjećaj raditi posljednju smjenu na otoku na koji je prvi put kročio još 1999. godine.
“Ali lakše mi je kad znam da mi sin radi na Palagruži, pa ću ga moći nekad posjetiti. Tako se dogodilo da sam donio takvu odluku jer imam svoje razloge”, rekao je. Na Palagruži je proveo punih 28 godina, skoro pola svog života. Planirao je ondje dočekati i mirovinu, no obveze su s vremenom postale preteške.
“Ipak idem na bliži svjetionik, na Sušac, do pune mirovine. Tamo mi je lakše, nema ovoliko obveza…”, objašnjava.
Između meteorologije i orkanskih nevremena
Posao svjetioničara na pučinskom otoku uključuje brojne odgovornosti. Među svakodnevnim obvezama su i meteorološka motrenja, pri čemu se podaci svaka tri sata dostavljaju Državnom hidrometeorološkom zavodu (DHMZ).
“U Zagrebu od nas očekuju informacije i misle da smo meteorolozi. Nismo mi meteorolozi, ali obavljamo te aktivnosti. Postoji i automatska postaja, ali ona ne može vidjeti sve što čovjek opazi na terenu”, ističe.
Tijekom gotovo tri desetljeća provedena na otoku Šain je prošao kroz brojne teške oluje. Posebno pamti događaj kada je sa svojim kolegom Vedranom Risom, kojeg opisuje kao najboljeg kolegu, usred snažne grmljavine krenuo prema samoj kuli svjetionika.
“Sijevalo je i grmjelo da poludiš, a on govori: ‘Ajmo gore u kulu.’ Taman smo se popeli kad je roknulo iznad naših glava, sve se zatreslo! Nije to za igrati se”.
Prisjeća se i situacije kada je orkansko jugo razbilo staklo na kuli. Kako bi spriječili snažan propuh i kondenzaciju koji bi mogli uništiti opremu, usred nevremena uspjeli su donijeti ploče i pritisnuti ih uz okretni stroj. Time su uspjeli zaštititi unutrašnjost lanterne.
Bilo je i snijega
Ipak, Šain nema samo teške uspomene na olujno vrijeme. Prije šest ili sedam godina Palagružu je iznenadio snijeg.
“Zimi navučeš skafander preko mudanata, izađeš i za pet minuta sve očitaš. Izađem ja tako u šlapama i ugazim u snijeg! U tim sam šlapama obišao cijelu lanternu, tražio najbolju poziciju za fotografiranje. Uspio sam napraviti i jednog malog snješka pa sam ga fotografirao”, prisjetio se.
Govoreći o snazi mora, Šain ističe da su novija mjerenja DHMZ-ovom plutačom zabilježila valove visoke oko osam metara. Istodobno se prisjeća priča starijih svjetioničara o podacima koje je nekada bilježio valograf na Galijuli.
“Posljednji podatak o kojem su govorili bio je 12,6 metara. Ti su valovi na kraju otrgnuli valograf i nakon toga ga više nije bilo”, ispričao je.
Spašavanje života i opasnosti pučine
Pristajanje uz Palagružu tijekom nevremena iznimno je opasno. Kroz povijest su mnogi ljudi na tom području izgubili živote, dok su svjetioničari u brojnim situacijama upravo oni koji su pružali pomoć i spašavali ugrožene.
Šain se posebno prisjeća spašavanja petero ljudi s ribarske koće Morski vuk, koja je u to vrijeme bila najveća u Hrvatskoj.
“Digao sam se ujutro u tri ure i vidio brod kako pluta ispod padine. Ujutro su bili nasukani na žalu, imali su prodor vode. Uspjeli smo spasiti svih petero ljudi, ali unutar tri sata vjetar i valovi razbili su brod i pretvorili ga u papar”, ispričao je.
Ipak, nisu sve takve priče završile sretno. Šain se prisjetio i tragedije u kojoj je muškarac ostao bez goriva te se popeo do svjetionika kako bi zatražio pomoć. Na povratku prema svom brodu utopio se u olujnom moru.
‘Moraš se prilagoditi Palagruži, a ne ona tebi’
Govoreći o turizmu i budućnosti otoka, Šain ističe da ljudi na Palagružu ne dolaze samo zbog mora i kupanja, već i zbog svjetionika te priče koju nosi sa sobom. Smatra da bi bilo šteta zatvoriti vrata dobronamjernim posjetiteljima i ne pokazati im prirodne i povijesne vrijednosti otoka. Ipak, upozorava da Palagruža od svakoga zahtijeva potpunu poniznost.
“Palagruža je jedinstven, rajski otok nasred Jadrana, ako ga znaš štovati i poštovati. Trebaš se prilagoditi njemu, a ne dopustiti da se on prilagođava tebi. Ovdje moraš biti obziran prema sebi i prema otoku. Palagružu treba cijeniti, treba je moliti. Ako je nisi zavolio u prvim trenucima, onda je više nikad nećeš vidjeti”, rekao je Šain.
Obećanje dano samom sebi
Na kraju razgovora Voislav Vojo Šain prisjetio se misli koja ga je pratila od samog početka njegova rada na Palagruži.
“Kada sam prvi put došao na Palagružu, sjetio sam se svih kolega koji su prije mene čuvali i održavali ovu lanternu. Rekao sam sebi da moram Palagružu ostaviti u boljem stanju nego što sam je našao”, rekao je Šain.
Uoči 150. obljetnice svjetionika uputio je jasnu poruku onima koji ondje ostaju, ali i budućim generacijama.
“Čuvajmo ovaj dragulj. Ovo više nije samo objekt, ovo je muzej”, zaključio je Šain, prenosi Danas.hr.
