‘Znamo da je Hrvatska i predsjednika parlamenta i još neke političare iz crnogorske vlasti proglasila ‘persona non grata’, što, naravno, ne pridonosi daljnjem povoljnom razvoju bilateralnih odnosa, ali je bilo razumljivo s obzirom na njihova stajališta’, navodi Božo Kovačević
Premijera Andreja Plenkovića često možemo vidjeti u razgovoru s europskim čelnicima poput Ursule von der Leyen, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ili talijanske premijerke Giorgije Meloni. Srdačni osmijesi, zajedničko poziranje pred kamerama i neformalne šale, međutim, znatno su rjeđi kada je riječ o susjedima iz takozvanih balkanskih zemalja.
Hrvatska ne njeguje osobito intenzivne odnose sa svojim neposrednim susjedstvom, što i nije velika tajna. Kada smo posljednji put svjedočili nekom posjetu Tirani, Sarajevu, Podgorici ili Skoplju? Takvi posjeti postoje, ali nisu česti.
Zašto je to tako te treba li Hrvatska uspjehe na europskoj političkoj sceni uravnotežiti snažnijim njegovanjem korektnih i strateških odnosa sa zemljama u neposrednom susjedstvu, za Net.hr komentira bivši diplomat Božo Kovačević.
Kakav je danas odnos Hrvatske prema Crnoj Gori u odnosu na onaj u zadnjih nekoliko godina?
Mogli bismo reći da je razvoj u odnosima između Hrvatske i Crne Gore paradoksalan. Hrvatska je uspostavila vrlo srdačne odnose i blisku suradnju s Milom Đukanovićem, premda je on bio sudionik planiranja i izvedbe agresije na Hrvatsku devedesetih godina nakon što je na izborima promijenjen režim u Crnoj Gori.
Hrvatska je suzdržanija u odnosu prema novim vlastima nego što je bila prema Mili Đukanoviću. Razumljivo je da sudjelovanje tih velikosrpskih četničkih snaga u Vladi Crne Gore za Hrvatsku predstavlja problem, ali to je ipak samo jedna od komponenti u toj vlasti i generalno, smjer crnogorske politike jest prema Europskoj uniji. K tome, sudjelovanje tih snaga u vlasti nije dovelo u pitanje članstvo Crne Gore u NATO savezu.
Utoliko iznenađuje to da je Hrvatska, na opće čuđenje i šefova Europske unije i predstavnika Crne Gore, iznijela zahtjeve o kojima dosad u sklopu bilateralnih odnosa nije bilo riječi, osim o onom školskom brodu.
Koji su to zahtjevi?
Da se Hrvatskoj ili vrati fizička imovina ili da joj se nadoknadi šteta. Riječ je o vojnoj imovini nekadašnje JNA, koja je prije rata bila raspoređena u Hrvatskoj. Pitanje raspodjele te imovine nije bilo regulirano sporazumima o sukcesiji.
Sporazumi o sukcesiji su definirali što kojoj od bivših republika pripada nakon nakon raspada Jugoslavije, ali tim sporazumom nije bila obuhvaćena sudbina vojne imovine I sad je Hrvatska odjednom izišla sa zahtjevom od dvije i pol milijarde eura.
Kako objašnjavate zaokret koji se dogodio prema Crnoj Gori, nakon što je došlo do promjene vlasti?
To je ponajprije zbog sudjelovanja Andrije Mandića kao predsjednika crnogorskog parlamenta i drugih velikosrpskih stranaka u vlasti. Pokret Europa nije mogao sam formirati vlast. Nisu htjeli sa Đukanovićem pa su onda ušli u vlast sa onima koji su bili spremni s njima surađivati.
Znamo da je Hrvatska i predsjednika parlamenta i još neke političare iz crnogorske vlasti proglasila ‘persona non grata’, što, naravno, ne pridonosi daljnjem povoljnom razvoju bilateralnih odnosa, ali je bilo razumljivo s obzirom na njihova stajališta.
Ali ova posljednja zbivanja u tim pregovorima pokazuju da je došlo i do nekog za Crnu Goru i Europsku uniju potpuno neočekivanog zaokreta.
Možemo li to usporediti s vremenom kada je Hrvatska trebala pristupiti Europskoj uniji, pa je Slovenija problematizirala pitanja koja su njoj prioritet, a nisu izravno priječila pitanje ulaska Hrvatske u Europsku uniju?
Da, premda ovdje nije u središtu pitanje granice, nego pitanje imovine. U načelu, pravila Europske unije podrazumijevaju da se neriješeni bilateralni problemi ne stavljaju kao prepreke za napredovanje na putu prema članstvu u Europskoj uniji.
To je Slovenija prekršila u odnosu prema Hrvatskoj.To su Grčka i Bugarska prekršile u odnosu prema Makedoniji i sada to Hrvatska krši u odnosu prema Crnoj Gori.
Je li to možda način kako zemlje koriste priliku da svoje probleme s nekom zemljom riješe u paketu s pitanjem ulaska u Europsku uniju?
Ovaj odnos prema Crnoj Gori i ta pitanja koja su predmet rasprava nemaju neki širi odjek na unutarnjoj političkoj sceni, osim možda onaj logor Morinj, gdje su bili zatočeni hrvatski branitelji. Pitanje tog vojnog školskog broda i druge vojne imovine uopće nije bilo u središtu interesa političke javnosti u Hrvatskoj.
Čak i da je Hrvatskoj doista toliko važno da ti problemi budu riješeni onako kako Hrvatska želi, mislim da se to moglo izvesti diskretnije i da se aktualiziranje tih pitanja nije trebalo dogoditi u kontekstu pregovora o pristupanju Crne Gore Europskoj uniji.
Kako biste ocijenili hrvatsku politiku s drugim potencijalnim članicama Europske unije u našem susjedstvu?
Što se tiče Bosne i Hercegovine, Hrvatska je s jedne strane naglašavala svoju iskrenu opredijeljenost za europski put Bosne i Hercegovine i doista je svesrdno podržavala vladu Bojane Krišto.
Hrvatska je isto tako diplomatskim kanalima pokušala utjecati na Upravni odbor Vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini, ali je Hrvatska isto tako pokazala da je njezin pristup Bosni i Hercegovini vrlo selektivan.
Unatoč inzistiranju na načelnom opredjeljenju za europski put Bosne i Hercegovine, tu je ključno pitanje bilo pitanje izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine i kad god ne bi bio izabran kandidat HDZ-a BiH u članstvo Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Hrvatska zapravo nije kontaktirala s Predsjedništvom Bosne i Hercegovine.
Isto tako, kad predsjednik Vijeća ministara Bosne i Hercegovine nije bio iz HDZ-a BiH, onda su kontakti naše vlade s Vladom Bosne i Hercegovine bili svedeni na minimum.
Kako to objasniti? Može li se to tumačiti na način da Hrvatska želi pokazati da se ne miješa u pitanja Bosne i Hercegovine?
Hrvatska se na mnogo načina miješala u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine. Prvo taj pretjerani angažman Hrvatske na rješavanju pitanja Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini. Hrvatska se prema bosanskohercegovačkim Hrvatima ponaša kao da su oni manjina tamo. I onda Hrvatska treba voditi računa o svojoj manjini, ali oni su konstitutivni narod i u skladu s Ustavom trebaju se izboriti za svoj položaj. Hrvatska se, dakle, izravno miješala u politiku u Bosni i Hercegovini i selektivno se odnosila prema Bosni i Hercegovini, ovisno o tome da li je u Predsjedništvu ili na mjestu predsjednika Vijeća ministara bio netko iz HDZ a BiH ili nije bio, a tko je bio iz HDZ a BiH, a onda su hrvatske Vlade surađivale s tim bosanskim institucijama. Iako tamo nije bio predstavnik HDZ a BiH, onda nisu.To je jasan pokazatelj zapravo izravnog pokušaja izravnog miješanja u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine. Da bi ta deklarativna opredijeljenost za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu i moguću punopravnu članicu Europske unije bila uvjerljiva. Sve hrvatske vlasti predsjednici i Vlade trebali bi se s jednakim poštovanjem odnositi prema svim vladama i predstavništvima Bosne i Hercegovine, a to se dosad nije događalo.
Kakav nam je odnos s Kosovom?
Odnos s Kosovom je srdačan. Postoji sigurnosna suradnja i postoji kulturna suradnja i razvijaju se određeni oblici gospodarske suradnje.
A s drugim zemljama u okruženju?
S Albanijom je Hrvatska u dobrim odnosima premda, koliko razumijem, ni izdaleka nisu iskorištene sve mogućnosti za gospodarsku suradnju. Tisuće i tisuće etničkih Albanaca u Tirane ili Prištinu lete iz Slovenije, a iz Zagreba nema redovitih linija za te destinacije.
To je, recimo, jedna začuđujuća činjenica s obzirom na visok stupanj integriranosti albanske manjine u naše društvo, s obzirom na visok udio različitih vrsta poduzetnika od tamo. Mislim da bi gospodarska i kulturna suradnja mogle biti bolje nego što su sada. Premda, i u tom pogledu se bilježi vidljivi napredak.
Što bismo onda mogli reći o politici naše zemlje prema zemljama u okruženju?
Mislim da se Hrvatska neopravdano stidi ili odriče činjenice da je balkanska zemlja, da se apsolutno neopravdano odriče povijesnih veza s balkanskim zemljama, a te veze bi joj mogle osigurati da bude uvjerljiva zagovornica interesa tih zemalja u Europskoj uniji i uvjerljiv predlagatelj i tumač politika prema Balkanu u Europskoj uniji.
Naravno da je neposredno susjedstvo najvažnije moguće polje našeg djelovanja i unatoč tome što je Hrvatska pokazala dobru volju da pomogne Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Hercegovini na putu u Europu, mislim da je i u pogledu bilateralnih odnosa i osobito u pogledu posredničke uloge koju bi mogla odigrati, ipak učinjeno manje nego što se moglo.
Zašto bi se Hrvatska ustručavala zauzeti takvu ulogu koja bi, usporedimo li sa Slovenijom i vremenom kada Hrvatska nije bila članica Europske unije, bila sasvim normalna i prirodna?
Hrvatska je članica Europske unije i koliko ja razumijem, pitanje je da li je to svoje članstvo Hrvatska u najboljoj mjeri iskoristila u odnosu prema balkanskim zemljama i da li je svoje povijesno iskustvo u odnosima s tim zemljama na odgovarajući način iskoristila za svoje pozicioniranje unutar Europske unije.
Meni se čini da je, recimo, ova najava stavljanja prepreka Crnoj Gori pogrešan način korištenja tih iskustava. Mislim da je politika prema Balkanu trebala biti puno jasnije artikulirana i da je Hrvatska, recimo, mogla učiti od Slovenije koja je puno prije nas ušla u Europsku uniju i u Europskoj uniji se bila inaugurirala kao povlašteni tumač zbivanja na Balkanu.
Nema razloga da Hrvatska ne preuzme tu ulogu, a to bi podrazumijevalo intenziviranje bilateralnih odnosa sa svakom od tih država i dodatno dodatno jačanje uloge Hrvatske u Europskoj uniji.
Mi znamo da su izvjestitelji za pojedine balkanske zemlje i izvjestitelj Europskog parlamenta upravo zastupnici iz Hrvatske, ali ne bi se djelovanje Hrvatske trebalo svesti samo na to. Premijera Plenkovića često vidimo u interakciji s, primjerice, francuskim predsjednikom Macronom, s predsjednicom Europske komisije, Ursulom von der Leyen. Djeluje impresivno da mala Hrvatska stoji uz bok čelnicima većih zemalja i čelnicima EU institucija. Ali, je li to Hrvatskoj prioritet?
Naš predsjednik Vlade već nekoliko godina ponavlja da se Hrvatska natječe u kategoriji više negoli je njezina stvarna težina. Ali mislim da ste dobro primijetili da je njemu stalo pokazati da je Hrvatska ravnopravan sudionik zbivanja u Europskoj uniji i formalno pravno, to jest jer se u Europskom vijeću odluke donose konsenzusom. Mislim da je razumljivo da nam je prvi prioritet etablirati se unutar Europske unije. Suradnja sa zemljama u regiji može pridonijeti daljnjem učvršćivanju položaja Hrvatske unutar Europske unije.
Ali ne mijenja činjenicu da moramo popraviti svoj pristup prema zemljama u našem neposrednom okruženju…
Da, apsolutno. Osobito neproduktivnom smatram dosadašnju politiku prema Bosni i Hercegovini. Ministar vanjskih poslova je bezbroj puta posjetio Bosnu i Hercegovinu, a da su pritom njegovi susreti s prijašnjom kolegicom ili sa sadašnjim kolegom bili iznimno rijetki. I to pokazuje zapravo nekorektan odnos prema središnjim vlastima Bosne i Hercegovine, piše Danas.hr.
