Dugogodišnja novinarka i rođena Riječanka Nađa Berbić, u emotivnom i oštrom otvorenom pismu osvrnula se na istupe saborskog zastupnika Marina Miletića o muslimanima i izgradnji džamija u Hrvatskoj. Podsjetila je na povijest svoje obitelji, njezin doprinos Rijeci i Islamskoj zajednici te poručila kako se nikada u vlastitom gradu nije osjećala manjinom
Riječanka Nađa Berbić, nekadašnja novinarka Novog lista, objavila je otvoreno pismo potaknuto istupom saborskog zastupnika Marina Miletića na društvenim mrežama. U pismu naslovljenom „Otvoreno pismo svima osim Marinu Miletiću!” progovorila je o vjerskoj toleranciji, pripadnosti gradu u kojem je rođena, povijesti svoje obitelji i vrijednostima na kojima je odrasla.
Povod njezinoj reakciji Miletićeva je videoporuka u kojoj je, prema navodima Berbić, govorio o opasnostima izgradnje džamija i muslimanskoj zajednici u Hrvatskoj.
„Rado bih ovo pismo počela kako i priliči – s poštovani gospodine – ali saborski zastupnik Marin Miletić svojim je Facebook videom o opasnosti građenja džamija, i u strahu od ‘muslimanske najezde’, izmaknuo svakom ozbiljnom obraćanju”, napisala je Berbić.
Posebno se osvrnula na, kako navodi, Miletićev zahtjev da muslimani u Hrvatskoj traže izgradnju crkava u arapskim zemljama poput Saudijske Arabije, uz povezivanje broja crkava u tim zemljama s brojem džamija u Hrvatskoj.
Pritom ističe razliku između džamija i mesdžida, prostora za molitvu bez minareta, kakvi postoje u brojnim hrvatskim gradovima.
„U Rijeci sam rođena prije 70 godina. Nikada se nisam osjećala manjinom”
U jednom od najupečatljivijih dijelova pisma Berbić govori o vlastitom životu i obitelji, čija je povijest duboko povezana s Rijekom.
„U Rijeci sam rođena prije 70 godina. Ovdje su rođeni moja kći, njen suprug i njihove dvije kćeri. Moj najveći kapital i dragocjenost koju sam dobila od svojih roditelja jest čisto ime. Četrdeset sam godina radila u Novom listu i nevjerojatno je koliko se ljudi još sjeća tog razdoblja. Znaju tko sam i što sam. Nikad nisam imala problem jer postim Ramazan, ponekad odem u džamiju, a za Bajram napravim baklavu.”
Posebno mjesto u njezinu pismu zauzimaju roditelji Fadila i Muhamed Tokalić, koje pamti kao ljude koji su svojim radom i dobrotom ostavili dubok trag u riječkoj zajednici.
„Bezgrešna kao NN sigurno nisam; puno sam se puta ispričala onima kojima sam nenamjerno ili nemarom nanijela nepravdu. To su me naučili moji učitelji, a još više moji plemeniti roditelji – Fadila i Muhamed Tokalić.”
Fadilini ćevapi, pomoć izbjeglicama i šleperi brašna za obranu Rijeke
Berbić podsjeća na poznatu obiteljsku ćevabdžinicu kroz koju su prolazile generacije Riječana, ali i na humanitarni rad svojih roditelja.
„Onaj tko ne zna kakva su dobročinstva ti ljudi činili cijeli život – od trećemajaca, lučkih radnika, školaraca i studenata, do izbjeglica iz Slavonije i Bosne – sigurno je barem jednom prošao kroz njihovu ćevabdžinicu iz koje se nitko nikada nije vratio gladan, ni s novcem ni bez njega.”
Posebno je dojmljivo njezino prisjećanje na početak rata i očevu spremnost da pomogne obrani grada.
„Kad je počeo rat, moj je otac otišao u riječki Krizni stožer i rekao: ‘Treba li braniti Rijeku? Evo od mene svaki mjesec šleper brašna.’”
Obiteljska kuća na Zametu, piše Berbić, tijekom ratnih godina bila je utočište brojnim izbjeglicama.
„Obiteljska kuća na Zametu primala je po dvadeset, trideset izbjeglica mjesecima, i godinama mjereno, dok smo se mi stisnuli u roditeljskom stanu. Kod Fadile su se na Zametu svi dočekivali s osmijehom, u neuglednoj pečenjari, ali s toplim gostoprimstvom.”
Podsjetila je i na pomoć koju je Islamska zajednica pružala izbjeglicama i mladim vojnicima tijekom ratnih godina.
Njezin otac bio je jedan od osnivača Islamske zajednice u Rijeci
Muhamed Tokalić, otac Nađe Berbić, bio je jedan od trojice osnivača Islamske zajednice u Rijeci i među manje od dvadesetak utemeljitelja Islamske zajednice u Hrvatskoj, navodi autorica pisma.
Desetljećima je sanjao izgradnju riječkog Islamskog centra, no nije dočekao ostvarenje tog sna.
„Na dan kad se polagao kamen temeljac Islamskog centra u Rijeci, moj je otac umirao u bolnici. Deklaraciju s Kur’anskim ajetom u temelje minareta – smanjenog da ne bi smetao – položio je umjesto njega moj brat, koji je bez naknade vodio i koordinaciju izgradnje Islamskog centra.”
Berbić naglašava da je njezina obitelj živjela prema načelu da čovjeku pripada samo ono što podijeli s drugima.
„Po našoj tradiciji, tvoje je samo ono što podijeliš. Tako smo odgojeni. Tako je obitelj Tokalić živjela. Od Fiorello La Guardije na Brajdi gdje sam odrasla do Zameta gdje smo se kasnije nastanili.”
Govoreći o svojem odrastanju, ističe da je Rijeka bila grad u kojem se osjećala potpuno prihvaćenom.
„Živjeli smo građanskim životom u kojem se nikada nisam osjećala manjinom. Jer sam se osjećala integrirano. Nikad u životu nisam glasala na manjinskim listama jer se tako nisam osjećala, niti su moji sugrađani za mene bili manje moji zato što su došli otkud god da jesu.”
„Ako su ljudi nakon šezdeset godina nastojanja dobili Islamski centar, kome je to naškodilo?”
U nastavku pisma Berbić postavlja pitanje zbog čega bi postojanje Islamskog centra u Rijeci ikome trebalo predstavljati problem.
„Ako su ljudi nakon šezdeset godina nastojanja konačno dobili Islamski centar, kome je to i kako naškodilo? Umjesto da se molitve obavljaju po sportskim dvoranama, sada postoji dostojanstven prostor.”
Prisjeća se i susreta s Marinom Miletićem u riječkom Islamskom centru, kamo je, kako navodi, svojedobno došao u posjet tadašnjem glavnom imamu Hajrudinu ef. Mujkanoviću, koji danas s obitelji živi i radi u Švicarskoj.
Prema njezinim riječima, i Mujkanović je konsterniran Miletićevim objavama.
Berbić pritom upozorava na proturječje između osobnog poštovanja prema pojedincima islamske vjeroispovijesti i javnih istupa koji, prema njezinu mišljenju, potiču netrpeljivost prema zajednici kojoj pripadaju.
„Mene je sram onoga što o muslimanima iznosi u svojim videima”
U završnom dijelu otvorenog pisma Berbić sve izravnije govori o strahu, predrasudama i atmosferi koja se stvara na društvenim mrežama.
„Mene je sram onoga što o muslimanima NN iznosi u svojim video-uratcima. I znam da će ih biti još. Ja s čuđenjem (i valjda naivnom glupošću) gledam koja se hajka vodi u komentarima; ma svo se zlo skupilo i prijeti od nas koji od sveg terorizma imamo oklagije za pitu, a od okultnih aktivnosti na čudan se način molimo Bogu. Zamislite, u džamijama!”
Unatoč svemu, poručuje kako još uvijek vjeruje u ljude i zajedništvo koje je obilježilo njezin život u Rijeci.
„Pitajte one koji nas poznaju, muslimane, Bošnjake, Hrvate islamske vjeroispovijesti, ljude poput mojih roditelja i moje obitelji – čime su ljudi poput nas zaslužili da ih netko šalje po arapskim zemljama ne bi li mu NN u Hrvatskoj priznao prava koja je Ustav davno riješio?”
Pritom odbacuje ideju da bi građani Hrvatske islamske vjeroispovijesti trebali odgovarati za vjerske politike drugih država.
„Naravno da neću ići po arapskim zemljama tražiti crkve ni džamije – kakve ja uopće veze imam sa Saudijskom Arabijom, pobogu?”
„Nama ne treba ni kvadratni milimetar vaše mržnje”
Pismo završava snažnom porukom o dostojanstvu, odgoju i čovječnosti.
„Sram me je pred mojim precima, mojim učiteljima i mojim roditeljima. Sram me je pred mojim potomcima. Sram me je pred mojim sugrađanima s kojima sam odrasla u prijateljstvu i zajedništvu. Sram me je tolikog kapaciteta za mržnju i netrpeljivost da ga ne bi progutala niti najveća svjetska katedrala. Nema tih kvadrata u koje to može stati.”
A zatim upućuje i završnu poruku saborskom zastupniku:
„Ne bojte se, NN, nitko vam neće nauditi. Nama ne pada na pamet otimati tuđe centimetre koji su vaš svakodnevni plijen. Nama ne treba ni kvadratni milimetar vaše mržnje. Jer bi nas otrovalo. Za razliku od vas znamo živjeti u prostoru koji se ne mjeri kvadratima, nego odgojem, obrazom i čovječnošću.”
