Posljednja knjiga Vedrane Rudan, naslovljena „Kao da me ima”, objavljena je u izdanju srpske izdavačke kuće Laguna. Riječ je o zbirci njezinih najznačajnijih tekstova nastalih tijekom gotovo tri desetljeća, koju je poznata hrvatska književnica pripremala zajedno sa sinom Slavenom Hrvatinom. Nažalost, izlazak knjige nije dočekala, no uspjela je vidjeti njezinu prvu verziju i odobriti izbor tekstova. Zasad nije poznato kada će knjiga biti dostupna u hrvatskim knjižarama.
U knjizi su okupljene kolumne i zapisi koje je Rudan objavljivala od kraja devedesetih godina do posljednjih mjeseci života. Među njima su tekstovi iz Feral Tribunea, Nacionala i s njezina bloga, uključujući one po kojima je postala prepoznatljiva, ali i manje poznate zapise koji otkrivaju njezinu osobniju stranu.
U razgovoru za srpski NIN njezin sin Slaven Hrvatin otkrio je kako je ideja o knjizi nastala početkom 2026. godine, dok se njegova majka već dvije godine borila s teškom bolešću. Želio joj je ponuditi nešto čime će barem nakratko odmaknuti misli od liječenja, pa joj je predložio zbirku njezinih najboljih tekstova. Rudan je ideju prihvatila, uz sebi svojstven crni humor.
„To će se dobro prodavati kad umrem”, komentirala je tada.
Hrvatin je potom krenuo u pregledavanje arhiva, starih kolumni, bloga i manje poznatih tekstova. Želio je da majka barem vidi prvu verziju knjige, što je i uspio. Rudan se složila s njegovim prijedlogom naslova „Kao da me ima” te odredila kojim tekstom zbirka treba završiti. Ostale uredničke odluke prepustila je sinu.
Pisala je i onda kada više nije mogla sjediti za radnim stolom
Slaven je za NIN govorio i o posljednjim mjesecima majčina života, otkrivši koliko joj je pisanje značilo čak i tijekom najtežih razdoblja bolesti. Kada više nije mogla raditi za računalom, tekstove je pisala na mobitelu i slala putem WhatsAppa. Pisanje je ostalo sastavni dio njezina života do samoga kraja.
Otkrio je i kako je izgledao njihov odnos izvan javnosti. Iako su Vedranine kolumne ponekad ostavljale dojam da između majke i sina postoje ozbiljni sukobi, stvarnost je bila znatno drukčija. Njih dvoje godinama su surađivali, a Slaven je vodio njezinu internetsku prisutnost i pomagao u objavljivanju tekstova. Kada bi mediji iz neke kolumne izvukli dramatičan naslov o njihovu odnosu, zajedno bi se tome smijali.
Među uspomenama koje je podijelio našao se i jedan od majčinih savjeta koji mu je ostao u sjećanju. Vedrana ga je, kaže, učila da za svoj rad uvijek traži odgovarajuću naknadu, a kada je već plaćen, da se ne boji tražiti više. Uz osmijeh je priznao da taj savjet još nije u potpunosti poslušao.
Govoreći o tome kako bi volio da se pamti njegova majka, Hrvatin je istaknuo njezinu spremnost da se suprotstavi moćnicima i javno izgovori ono što drugi nisu imali hrabrosti reći. Poželio je da ljudi iz njezina primjera izvuku nešto više od sjećanja na viralne snimke i provokativne izjave.
Knjiga „Kao da me ima” tako ostaje posljednji zajednički projekt majke i sina, ali i svojevrsni presjek književnog i novinarskog rada autorice koja je desetljećima izazivala reakcije, otvarala neugodne teme i odbijala šutjeti.
