‘Mladi ljudi se stvarno s pravom zapitaju hoće li otići odavde ili će ostati?’
Hrvatska se prošle godine našla među pet država članica Europske unije koje su zabilježile najveći porast prihoda od poreza i socijalnih doprinosa. U usporedbi s 2024. godinom, ti su prihodi porasli za 9,3 posto, pokazuju najnoviji podaci Eurostata.
Veći postotni rast ostvarile su samo Rumunjska, s 10,5 posto, Bugarska s 10,4 posto te Malta s 9,4 posto. Prosječan rast na razini Europske unije iznosio je 5,5 posto.
Nominalno povećanje poreznih prihoda zabilježeno je u svim državama članicama EU-a, no to ne znači nužno da su povećane i porezne stope. Prema podacima Eurostata, na rast poreznih prihoda posljednjih su godina utjecali gospodarski oporavak, inflacija te povećanje socijalnih doprinosa.
Drugo mjesto u skupini neizravnih poreza
Prema udjelu poreza na proizvodnju i uvoz u BDP-u, Hrvatska je prošle godine zauzela drugo mjesto među članicama Europske unije, s udjelom od 19 posto. Ispred nje bila je samo Švedska s 20,8 posto, dok su Mađarska i Grčka zabilježile udjele od 17,3, odnosno 17,2 posto. U ovu kategoriju neizravnih poreza spadaju PDV, trošarine, carine i ostali porezi.
S druge strane, Hrvatska je pri dnu ljestvice EU-a kada je riječ o udjelu prihoda od poreza na dohodak, dobit i imovinu u BDP-u. Njihov udio iznosi svega 7,8 posto, nasuprot prosjeku Europske unije od 13,2 posto. Manje udjele bilježe samo Rumunjska sa 6,4 posto, Bugarska sa 6,6 posto i Mađarska sa 7,5 posto. Na vrhu je Danska, u kojoj ti porezi čine 30,2 posto BDP-a.
Brojne statističke podatke i njihove implikacije za Net.hr komentirao je ekonomist Damir Novotny. Prema njegovim riječima, Hrvatska oporezuje po uzoru na “otomanski harač”, premda ima naslijeđe austrijskog decentraliziranog poreznog sustava. Zašto takav pristup predstavlja problem, pročitajte u nastavku.
U vrhu smo Europske unije po rastu poreznih prihoda, ali zanimljiv je podatak da nam je porezno opterećenje plaća među nižima u Europi…
“Hrvatska ima vrlo visoko opterećenje potrošnje, PDV je među najvišima u Europskoj uniji. Viši PDV, opću stopu, imaju Mađarska i Danska. U Danskoj svi plaćaju porez jer imaju kvalitetne javne usluge.
Mi moramo razumjeti: visoki porezi – kvalitetna javna usluga. Ako nije kvalitetna javna usluga, ljudi se osjećaju prevarenima: vide visoke poreze i pitaju se zašto ih plaćaju? I onda idemo prema sivoj ekonomiji, ne plaćamo poreze.
‘Horizontalne mjere nemaju smisla’
U Hrvatskoj velik dio proračunskih prihoda dolazi od visokih poreza na potrošnju, ponajprije PDV-a i trošarina. Unatoč tome, Vlada u određenom trenutku populistički odluči ukinuti trošarine na gorivo kako bi pokazala da poduzima mjere protiv inflacije.
Takve opće mjere nemaju smisla jer od njih korist imaju i oni koji voze skupe automobile ili posjeduju jahte, odnosno kupuju gorivo po nižim cijenama. Ako je cilj pomoći onima kojima je pomoć doista potrebna, najprije ih treba prepoznati i usmjeriti potporu upravo njima. Umjesto toga, država se odriče prihoda od trošarina na gorivo, čime pogoduje i onima koji troše više, uključujući i mene osobno. Takav je pristup potpuno besmislen.
Kao primjer drukčijeg modela navode se njemački energetski vaučeri namijenjeni osobama koje žive u energetskom siromaštvu. Takva je solidarnost, naravno, neupitna. Međutim, horizontalne mjere kojima se pogoduje svima, pa tako i onima koji troše velike količine goriva, nisu opravdane. Nema razloga pomagati onima koji se skupim automobilima voze na relacijama Zagreb-Split i Split-Zagreb ili jahtama jure od Zadra do Šibenika, natječući se tko će prije stići i pritom potrošiti 5000 eura.
Porezno opterećenje u Hrvatskoj posebno je izraženo kod potrošnje, dok porezi na dohodak nisu toliko visoki. Ipak, stope mirovinskih i zdravstvenih doprinosa relativno su visoke. U nekim su državama znatno niže, a kao najbolji primjer navodi se Irska, gdje su dvostruko niže nego u Hrvatskoj.
U Njemačkoj obvezu plaćanja zdravstvenih i mirovinskih doprinosa imaju osobe s nižim primanjima. Oni s višim prihodima nisu obvezni osiguravati se u tom sustavu, već se upućuju na privatno zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
Otežava li to ekonomski razvoj zemlje, kada država prihod od poreza troši na takav način?
Apsolutno. Ukoliko imate centralizirano oporezivanje, taj model je zapravo sličniji modelu Otomanskog carstva odnosno, otomanskog ekonomskog i poreznog sustava gdje su haračili po Bosni i Hercegovini, a ništa nisu ostavljali. Iz Otomanskog carstva u Bosni nije ostalo ništa vrijedno, osim na Drini ćuprije ili mosta u Mostaru. Čak ni jedna poštena džamija nije ostala iz osmanskog vremena.
Ako gledamo austrougarski model decentraliziranog oporezivanja, onda se porez, koji se prikupio u Hrvatskoj, vratio Hrvatskoj. Većina građevina iz mletačkog i vremena Napoleonovih provincija. Te građevine su ostale, pruge, ceste i škole – vratilo se nazad onima koji su plaćali poreze.
‘Bosna i Srbija ne mogu ni sanjati o takvom proračunu’
U Hrvatskoj se najveći dio poreza najprije prikuplja na središnjoj državnoj razini, a zatim se političkim odlukama raspoređuje općinama i gradovima. Ipak, treba istaknuti da se pod utjecajem praksi Europske unije porezni sustav postupno decentralizira.
U Sloveniji se porez na dodanu vrijednost prikuplja na razini lokalne samouprave, a takav model primjenjuje se i u Austriji. Hrvatska, s druge strane, funkcionira drukčije: prihodi od PDV-a uplaćuju se u državni proračun, nakon čega se dalje raspoređuju prema određenim političkim mehanizmima.
Državni proračun dosegnuo je rekordnu razinu i ove godine iznosi 36 milijardi eura. Takvim se iznosom Bosna i Srbija ne mogu ni približiti, a posebno Srbija. Zbog toga se nameće pitanje kako raspodijeliti toliki novac. Odgovor je da se to može učiniti prvenstveno političkim, a ne tržišnim putem.
Posljedica takvog sustava mogu biti nefunkcionalne i neproduktivne javne investicije, koje se provode iz političkih, a ne tržišnih razloga. Primjer je Muzej bećarca u Pleternici, koji gotovo nitko ne posjećuje. Bio sam ondje i promatrao ga, ali nisam mogao razumjeti zašto bi to trebalo biti muzej. Unatoč tome, za njegovu je izgradnju potrošen javni novac.
S druge strane, privatni muzeji u Zagrebu, poput Muzeja prekinutih veza i Muzeja iluzija, stekli su svjetsku prepoznatljivost jer odgovaraju na potrebe i potražnju tržišta.
‘Fenomen mlijeka’
Porezni sustav trebalo bi decentralizirati, po uzoru na Austriju. Naime, austrijski model bio je temelj za oblikovanje hrvatskog poreznog sustava, no na njegov razvoj znatno su utjecali i ljudi rođeni u otomanskom kulturnom krugu, odnosno u Bosni i Hercegovini, gdje je postojao harački sustav. Tako je hrvatski porezni sustav od početka oblikovan centralizirano, umjesto decentralizirano. Posljedica je današnji problem prekomjernog poreznog opterećenja – građani plaćaju više nego što zauzvrat dobivaju, ponajprije kroz PDV i trošarine.
Nikada mi nije bilo jasno zašto Vlada nije uvela jedinstvenu, nižu stopu PDV-a na prehrambene proizvode, kakvu primjenjuju brojne europske zemlje. U Njemačkoj ona iznosi 7 posto, a u Austriji i Sloveniji 9 posto. Umjesto toga, u Hrvatskoj su odabrani pojedini proizvodi kojima je smanjena stopa PDV-a, iako ih gotovo nitko ne kupuje. Primjerice, tko će kupovati jeftino svinjsko carsko meso?
Posebno je neobičan slučaj mlijeka i jogurta. PDV na mlijeko je snižen, no kada se ono preradi u jogurt, porezna stopa ponovno raste na 25 posto. Takva je praksa apsolutno bizarna. Postavlja se pitanje zašto se niža stopa ne bi primjenjivala i na ostale mliječne proizvode. Mlijeko se danas ne konzumira u količinama kao nekada, dok je jogurt među proizvodima koji se konzumiraju. Unatoč tome, na njega se plaća PDV od 25 posto.
Moram priznati, kad slušam Vas i druge ekonomiste, deprimirajuće je slušati kako naša država upravlja financijama koje nisu male i na što taj novac ide. Kao što ste rekli, svaki tjedan imamo vijesti o cijenama goriva – cent gore, cent dolje – kao da je to vijest godine.
Dva američka ekonomista, Daron Acemogul i James A. Robinson, su prije dvije godine dobili Nobelovu nagradu za istraživanje i objavili knjigu “Zašto nacije propadaju?”, preporučam ju.
Oni su istraživali fenomen zašto neke države ne uspijevaju. Na primjer, El Paso – granica prolazi kroz grad. S jedne i druge strane žive Meksikanci: na sjeveru Meksikanci Amerikanci, a na jugu Meksikanci. Dapače, gradonačelnik El Paso del Norte je imigrant Meksikanac koji je tamo došao jer je htio otvoriti franšizu trgovine japanskim automobilima i bio je jako uspješan. I onda se postavlja pitanje: kako je moguće da ovdje gore Meksikanci zarađuju dobro i žive dobro, a ovdje dolje su siromašni?
I ti ekonomisti su to istraživali i objavili, Robinson je bio u Zagrebu i tome govorio: institucije su važne, pravila igre.
‘Sustav nije prošao preobrazbu socijalizma’
Ako ja mogu zaraditi više tako da sjedim u nekom ministarstvu i nešto radim, dobijem 3000 eura, zašto bih se mučio kao poduzetnik? Zašto bih to radio? Radije se privučem malo politici, zaposlim se u nekom ministarstvu i do mirovine sam miran.
Naš sustav još uvijek nije prošao preobrazbu iz tog samoupravnog socijalizma koji je propao, u tržišno orijentiran ekonomski sustav, nego je uglavnom političke orijentacije: mi smo stalno opsjednuti politikom, svaki dan. Nije bitno je li to g. Plenković ili Hajdaš Dončić ili Tomašević – oni se mogu zarotirati, isto bi prošli jer je sustav takav.
Znači, nismo dovršili sustav tržišne orijentacije, da ljudi na tržištu mogu zaraditi novac i živjeti dobro, kao u Irskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Austriji. Jedino gdje jesmo je turizam koji je tržišno orijentiran jer je konkurentan, ali tu prevladava, da budemo iskreni, siva ekonomija i to toleriramo. Pogledajte, objavljeno je gdje je rast depozita – u Dalmaciji, bez brige, nije u Baranji.
U tom kontekstu nismo otvorili šanse za sve, stvorili smo neke džepove ekstraktivnog ekonomskog sustava koji omogućava da jedna grupa ljudi bolje živi od druge, bez obzira na njihov doprinos BDP-u, nacionalnom bogatstvu.
To zvuči vrlo depresivno…
Depresivno je za mlade ljude. Mladi ljudi se stvarno s pravom zapitaju hoće li otići odavde ili će ostati? Ja bih sugerirao mladim ljudima: ostanite ovdje i mijenjajte prakse.
Lekcija o socijalizmu
Naši političari su opterećeni kratkim rokovima trajanja i popuštaju pred zahtjevima većine biračkog tijela koje je opterećeno pogledom u prošlost – kako smo dobro živjeli prije.
Sjećam se svog ispita na magistarskom studiju: moj profesor je bio ljut i pitao me: ‘Ajde, da te čujem, zašto ja ne mogu kupiti mlijeko banane i gorivo za moj auto?’ I ja mu moram odgovoriti, zašto ima pune džepove novca, a ne može kupiti, jer nije bilo mlijeka, vozilo se na par-nepar.
Dva sata smo razgovarali. Zapamtio sam tu njegovu lekciju, što je politička, a što tržišna alokacija resursa. I sad razumijem zašto taj socijalizam nije bio dobar. To imamo i sada, prenosi Danas.hr.
