Zašto svi vole Tajne agente 010?
Dobro, sigurno ih ne vole baš svi. Ali moraju li? Moramo li svi biti savršeni, uspješni i općeprihvaćeni da bismo nešto pokušali, dobro se zabavili i pritom zabavili još nekoga?
Riječki Tajni agenti 010 u nekoliko su godina snimili šest filmova, okupili brojne poznate goste i privukli više od 5000 gledatelja na dosadašnje projekcije, bez službene filmske distribucije. U njihovim avanturama ima špijunaže, apsurda, društvene satire, glazbe, a odnedavno i ljubavnih operacija. Ima i nesavršenosti. Neke ćete primijetiti, neke možda zavoljeti.
Ako ste očekivali holivudski blockbuster snimljen s budžetom doručka jednog ozbiljnog seta, možda ste u pogrešnom kinu. No u moru uglađenih sadržaja i poznatih formula nepredvidivost Agenata može biti pravo osvježenje. Ponekad niste sigurni kamo ide scena, a ponekad ni kojem žanru film trenutačno pripada. Ekipa tu slobodu obilato koristi.
Amaterske lige postoje u sportu, kazalištu, glazbi i filmu jer užitak stvaranja i gledanja pripada svima koji u njemu pronađu nešto za sebe. Imaju svoj šarm, svoju publiku i mogućnost da pokušaju nešto što bi teško prošlo kroz ozbiljan produkcijski sastanak. Ljubav prema stvaranju dovoljan je razlog za početak. Hoće li se toj igri pridružiti i gledatelji, treba zaslužiti.
Kod Agenata se taj odnos gradi već godinama.
Filmove nosi četvorka Dora Brnić, Dorian Matić, Tea Superina i Toni Lesica, uz sve brojniju postavu, jer su njihovi OSI sugrađani shvatili iz primjera da „smiju na film”. Njihovi karakteri, govor, temperament i humor ulaze u filmske likove. Dora, Dorian, Tea i Toni pritom sudjeluju i u nastanku scena: ponekad već početna ideja dolazi od njih, a voditelj projekta i redatelj Denis Pilepić Pille, često zajedno s Helgom Paškvan, oblikuje je i povezuje u gledljiv filmski tok.
Scenarij tako nastaje i za stolom i tijekom rada. Prilagođava se ljudima, prostoru, novim idejama i nevoljama koje se putem pojave.
„Greške? Nemamo mi grešaka“, smije se Pilepić. „Sve svoje nevolje pretvaramo u scenu.“
Kad je Dodo Agent završio u gipsu, ekipa je smislila scenu i za tu okolnost. Život je intervenirao u produkciju, a produkcija ga je uvrstila u radnju.
Opuštenost ipak ima kriterije. Scena se ponavlja ako je nerazumljiva, nedovoljno uvjerljiva ili je kamera nije dobro uhvatila. Pritom se pazi na umor glumaca: ako se baš mora, ide se do četiri ili pet pokušaja. Bolji kadar vrijedi tražiti, ali zadovoljstvo snimanja i zdravlje također treba sačuvati.
Nemjerljiv je doprinos i pedesetak volontera i pomagača koji su se uključili kroz dosadašnjih šest filmova. Mnogi su već stalna postava, a svakim nastavkom pridružuje im se još poneko. Donose, sašiju, posuđuju predmete, ustupaju prostore, sviraju, snimaju i krpaju što zatreba. Zahvaljujući toj mreži dobre volje klub, brod, dvorac ili špilja postaje filmski set.
A kad zaškripi, pomagači i sami počnu glumiti. Roditelji, asistenti, prijatelji i gosti uskaču gdje treba. Radna uputa može glasiti i: „Evo, drži kameru, ja ću to odglumiti.“
U takvu su se igru uključili i Šajeta, Mile Kekin, Krešimir Mišak, Asim Ugljen, Enis Bešlagić, Denis Brižić, Goran Navojec i drugi poznati gosti. Često između svojih nastupa i obaveza u Rijeci i okolici pronađu malo vremena za agentsku ulogu. U početku su dobivali prethodne filmove da vide u što se upuštaju. Danas ponekad već popis ranijih sudionika bude dovoljna preporuka, ako se mogu uskladiti termini.
Njihova prisutnost raduje ekipu i privlači pozornost, ali glumci koji nose serijal ostaju njegovo središte. A njihov dvostruki život nastavlja se i nakon odjavne špice.
Izvan filma pjevaju, plešu, boćaju, treniraju i sudjeluju u čitavom nizu aktivnosti. Među njima su i uspješni sportaši sa medaljama. Filmska uloga samo je jedan dio života koji publika možda ne poznaje. Za neke svaki izlazak i dolazak na snimanje zahtijeva mnogo organizacije i podrške, no u rasporedu se ipak pronalazi mjesto za novu scenu, probu ili utakmicu.
Kad ih upoznate, i njihove filmske poruke mogu dobiti dodatnu težinu. Misao o slobodi ili radosti života drukčije sjedne kad znate koliko se osoba koja je izgovara svakodnevno mora izboriti za vlastite mogućnosti. Ponekad i koliko je truda potrebno da samu rečenicu izgovori.
A onda vas isti glumac nasmije potpunom besmislicom. I to je podjednako njegovo.
Upravo je u tome dio privlačnosti Agenata: njihovi junaci mogu biti zavodljivi, tašti, lukavi, nespretni, smiješni i puni samopouzdanja koje situacija baš ničim ne opravdava. Imaju prostor za igru i cijeli raspon karaktera. Nitko ne mora cijelu večer biti uzoran predstavnik bilo čega.
Ispod tog zezanja gledatelji pronalaze i ozbiljne teme. Nakon projekcija razgovara se o ekologiji, miru, slobodi umjetnosti i svijetu koji sami stvaramo. Različiti ljudi prepoznaju različite poruke, ponekad i ondje gdje ih autori nisu posebno naglasili. Komedija im ostavlja mjesta da dođu do vlastitog zaključka.
Pilepić pamti gledatelja koji je nakon prošlogodišnje projekcije prišao pozornici i rekao da je došao podržati program osoba s invaliditetom, ali da ondje „nije vidio nijednog invalida“, nego genijalce koji su ga nasmijavali cijelu večer. Tako je opisao svoje iznenađenje: namjera da nekoga podrži pretvorila se u iskreno uživanje u njihovu radu.
Možda nas zato Agenti mogu navesti da preispitamo i vlastitu potrebu za savršenstvom. Koliko smo savršeni mi ostali, dok nam se svakodnevno nudi još nešto što bismo na sebi morali popraviti? Kozmetika, dodaci prehrani, teretane, lijekovi. I koliko dobrih pokušaja nikad ne započnemo jer unaprijed znamo da neće biti besprijekorni?
Razvoj umjetne inteligencije tom pitanju daje još jedan obrat. Sve je lakše proizvesti uglađenu sliku, glas ili ritam. Ali sama dotjeranost ne jamči da ćemo poželjeti ostati, gledati i slušati. Osobnost i iznenađenje teško je nadomjestiti pukom preciznošću.
S glazbom i ritmom smo već prošli sličan krug: bubnjar se trudio biti precizan kao mašina, a onda smo mašini počeli dodavati sitna odstupanja da zvuči ljudskije. Nakon tolikog truda da uklonimo nesavršenost, zaželjeli smo je se.
Agenti taj ljudski faktor imaju tvornički ugrađen. Ponekad i malo više nego što je redatelj planirao.
Ovi su hiperaktivci u svega nekoliko godina snimili čak šest filmova, privukli zavidan broj poznatih gostiju da im se pridruže u zezanju i zabavili ukupno više od 5000 gledatelja. Za ekipu koja se navodno samo dobro zabavlja, prilično opipljiv rezultat.
Možete ih upoznati na Sixxx packu, 16. i 17. studenoga u HKD-u na Sušaku, oba dana od 19 sati. Prve večeri prikazuju se prva tri filma, a druge preostala tri, uz premijeru seksi komedije „Devet i pol dejtova“.
Ulaz je slobodan, a izlaz uz donaciju po želji. Mjesto možete rezervirati na www.spirit-ri.hr.
Dođite ih podržati, a njima prepustite da vas zabave. Možda vas usput navedu i da malo drukčije pogledate ono što ste smatrali mogućim.
„Mi zapravo ne radimo film, nego se dobro zabavljamo, a film je nusprodukt toga. Mislim da nas publika zato i voli, jer se osjete ta spontanost i ludost kreacije“, zaključuje Pilepić.
