Kad sam bila klinka imala sam teoriju kako ću do 30-e već biti razvedena. Čini se da sam prije dvadesetak godina već naslutila svoj status…
U moru tema koje negdje postoje, ali nikako da ih uhvatim, odlučila sam se dotaknuti jedne teme koja je mene, u zafrkanciji, dotakla tijekom ovih blagdana.
Ne radi se pokojem kilogramu koji se nakupio u predjelu trbuha i jastučića (a nakupilo se dosta) već o tome da sam, prvi put u životu, nazvana „starom curom“. Ponavljam, u zafrkanciji.
Ali svejedno. Zapravo, proslavili smo rođendan mojoj kujici koja je sada ponosna osmogodišnjakinja i ispalo je kako smo obje – „stare cure“. Usput rečeno, proslava njezinog rođendana je bila puno veselija od moga.
U moru tema koje negdje postoje, a ja nikako da ih uhvatim, ovaj tekst pišem za sve nas „stare cure“.
Možda neće biti jedan od najboljih tekstova koji sam napisala, ali je od srca. Uostalom, i namjera se broji.
Iskreno, nisam znala da taj izraz više itko upotrebljava ni u šali. Jednom kad pređeš 30-u, a nisi udana, stara si cura.
Stara i cura u jednom. Niti sam stara, niti sam cura.
Prozujali su mislima tada moji životni odabiri. Mogla sam ne biti „stara cura“. Mogla sam do sad već imati muža, ali sudeći prema svemu što se događalo, ionako ga ne bih imala više. Neka mi netko pojasni. Ako sam se udala i razvela, a imam preko 30, jesam još uvijek stara cura?
Imala sam teoriju kad sam bila klinka kako ću do 30-e već biti razvedena. Čini se da sam prije dvadesetak godina već naslutila svoj status.
Nije li taj izraz odvratan? Tražila sam neku bolju riječ, ali to je epitet koji mi je baš na umu. Odvratno. Neoženjeni muškarci u 35-oj su sretnici jer nemaju ženu da im ograničava slobodu, nekoga tko im zakonski kljuca po glavi. Slobodni su putovati, slobodni su ljubovati. Slobodni su sebe staviti u centar svijeta i svemira jer su sami. Zapravo, oni su prilika. Dovoljno mladi, a opet dovoljno zreli. Savršeni za generacije djevojaka koje su još uvijek djevojke.
A mi? Mi smo jadne. Nas nitko ne želi. Možda da, tu i tamo. Ali nitko nas ne želi vezati uz sebe. Nitko nam ne želi staviti prsten i provesti uz nas ono što bi trebalo biti do kraja života. Propadamo. Imamo sjede. Imamo bore. Cice nam se opuste, kao i dupe. Raste nam dioptrija. Počinjemo skupljati ljubimce. Postajemo „crazy dog lady“ ili još bolje, „crazy cat lady“.
Ako smo negdje na pragu četrdesetih ili prešle prag i shvatimo kako je život prekratak da bi ga provele zamotane u preširoke majice i garderobu čija je jedina svrha pokriti ono što jesmo te se odlučimo pokazati, tad smo posebno jadne. „Vidi nju! Ne može nositi minicu u tim godinama. Ocvala. Stara cura!“ Da ne spominjem one rospije i vještice koje su odlučile ne imati familiju jer misle samo na sebe.
Ma zaje…. priču.
Ništa nije garancija za sreću.
Volim misliti da s godinama podižemo kriterije, ne spuštamo ih. Ima suprotnih primjera, dakako. Ali kad sretnete nekog u „starocurnim“ godinama, taj netko mora imati puno više kvaliteta i osobina koje vam pašu nego netko s kim ste bili 15 godina prije.
Čula sam da se ljudi najčešće žene u dvadesetima zbog toga što imaju puno više tolerancije jedan na drugog i mogu se prilagoditi i modelirati. Svi se mi mijenjamo na neki način u odnosima, ali kako vrijeme ide, tako je famozna tolerancija na bullshit sve manja i manja.
I baš zato sad vjerujem u bajke.
Happily ever after bilo sam sa sobom ili u paru uključuje mnogo svađa, prepreka, slijepih ulica i slično.
Što zapravo želim reći?
Danas vjerujem u neku iskrivljenu verziju pojma osobe nečijeg života. Jer takvu osobu rijetki nađu s dvadeset godina. Kad si mlad, sam sebi nisi osoba života. A trebaš prvo postati to da bi mogao prepoznati nekoga tko će te nadopunjavati. Vjerujem da to možeš tek kad dovoljno odrasteš.
Ili jednostavno shvatiti da ti ne treba nitko. I tu leži snaga „starih cura“. One imaju utakmica u nogama. Jako dobro mogu namirisati idiote čak i kad su u opravi anđela.
One su se već otkačile od toksičnih veza, energetskih vampira, osoba koje ih nisu cijenile. Takvi im više ne trebaju.
Zato „stare cure“ biraju opreznije. Ponekad ih netko samo pomete s nogu i nemaju vremena biti oprezne. Meni se dogodilo. Čak i tada ih ne može opčiniti bilo tko.
Udati se udaje radi za mene nikad nije bila opcija.
I ja sam u dvadesetima bila prošena. Par puta.
Kratko vrijeme imala sam zaručnički prsten. Vratila sam ga. Nije bilo smisla.
Biti „stara cura“ je derogativan naziv za ono što se ispostavilo kao donošenje jako dobrih odluka u mom životu.
Možda ostanem „stara cura“ . Ne podnosim taj izraz niti ikad hoću. Ali uvijek bih radije birala njega nego biti u nesretnom braku s nekim koga ne volim, samo udaje radi.
Svim divnim „starim curama“ – da smo željele, mogle smo. Možda još uvijek možemo, možda ne. Ali ne dozvolimo da nas društvo etiketira samo zato što smo shvatile kako onaj tko nas zaslužuje mora biti ili izvanredan ili nikakav.
Bez pudera by Kira Nerys
Pročitajte i ostale kolumne (Bez pudera)
(KOLUMNA) BEZ PUDERA Svim mojim bivšima: Hvala!
(KOLUMNA) BEZ PUDERA Seks 1 na 1: Većina nas misli da smo eksperti za seks. Istina je drugačija…
BEZ PUDERA Sreća je… Moja lista je prilično duga. A vaša?
BEZ PUDERA Pismo profesorici „iz Peveca“ koja tvrdi: „Valjda vjerujete meni više nego spremačici!“
Bez pudera – ISTINA ILI MIT?! MUŠKO-ŽENSKA PRIJATELJSTVA
Bez pudera – SEKS ILI POLJUBAC
