(KOLUMNA) BEZ PUDERA Porcija u Budvi i porcija na Koblerovom – pogodite gdje sam ostala gladna?

Imala sam sreće i provela savršenih šest dana usred sezone na obali Crne Gore

Ljeto je došlo i prošlo u tren oka. Još uvijek smo u kratkim rukavima, ali jutra su već nešto hladnija. Kao i večeri. Počinje škola, ljudi su se vratili s godišnjih odmora, parkinga u gradu od sljedećeg tjedna neće biti, prometne gužve postat će dio svakodnevice, a život se vratiti u rutinu.

Nadajmo se da će srpanjske poslijepodnevne i vikend kiše (volim grad koji teče) nadomjestiti sunčane subote i nedjelje mjeseca rujna.

Imala sam sreće i provela savršenih šest dana usred sezone na obali Crne Gore. Nikad nisam bila tamo i jedina predodžba koju sam imala su loše prometnice u unutrašnjosti, a s obzirom na to da smo u Budvu i došli putovima revolucije kako bi prikratili koji sat vožnje, moram reći da nisam bila daleko od istine.

Promet u Budvi

Promet u Budvi je naprosto savršen jer moraš biti relativno bezobrazan ako ikad želiš napustiti sporednu ulicu i ubaciti se na glavnu cestu. Da sam ja bila za volanom ili nikad nigdje ne bi stigli ili bi karoserija doživjela makeover.

Kaže dragi kolega da je Budva ono što je Poreč bio prije 20 godina. Cijenama, dakako. Jer kvaliteta nije upitna. Kada bih u Hrvatskoj poželjela u samom srcu kolovoza odsjesti s dečkom u hotelu s četiri zvjezdice, koji ima privatnu plažu na udaljenosti svega par minuta hoda (a na njoj besplatne ležaljke i suncobrane) i bazen te u odmor uključiti doručak i večeru (nije li doručak u hotelu jedna od najboljih stvari na svijetu?), trebao bi nam nenamjenski kredit ili post i nemrs barem od travnja.

Kada bi u bilo kojem našem popularnom turističkom odredištu poželjeli sjesti u restoran na šetnici tik do mora i pojesti nešto sasvim obično, dočekale bi nas vrlo neobične cijene.

Uzevši u obzir da je prosječna plaća u Crnoj Gori 512 eura, a znamo na našem primjeru da rijetki ikad dosegnu prosječnu plaću, vjerojatno su ove cijene njima neobične.

Ali nama nisu. Nama su sasvim normalne. Ako želite pojesti roštilj usred zime u nekom od riječkih restorana, obrok ćete platiti kao u ovom objektu u Bečićima koji je dijelilo svega par metara od plaže. I nikakve štednje na kvaliteti i porciji nije bilo.

Svi smo mi isti…

Daleko od toga da ne postoje mjesta na kojima je potrebno potrošiti više i zanimljivo je za vidjeti kako je jedan od skupljih restorana bio onaj s najviše ljudi. Svi smo mi isti. Čim vidimo negdje masu, radije idemo tamo.

Posebno ako želimo pojesti školjke i ine morske plodove. Razlika od 15 eura može i ne mora biti razlika između hotelskog kreveta i zahodske školjke u sljedećih nekoliko sati. Može i ne mora, a za 15 eura nije vrijedno riskirati. Plata je bila tolika da nam je ostalo. Nema štednje na porcijama.

Primjerice, neki dan sam jela u restoranu u centru grada. Super pozicija, Koblerov trg. Super hrana, porcije male. Siguran pokazatelj premalih porcija je kada iza mene ostane prazan pijat. To se događa skoro pa nikad.

Sumnjam da ću se više vratiti u taj restoran. Ako uz jelo morate pojesti pogaču da ne bi ostali gladni, porcija je mala. Meni nije trebala, ali njemu je. Nešto poput štednje na kuglici sladoleda.

Barem toga više nema.

U Crnog Gori ima. U Kotoru sam pojela najmanju kuglicu sladoleda koju sam vidjela otkad sam bila dijete.

Srdačnost Crnogoraca

Obratila mi je jača polovica pozornost na srdačnost Crnogoraca. U tih nekoliko dana nisam doživjela ili iskusila onaj dobro nam znani „odi što prije doma, ali mi ostavi pare“ osjećaj s hrvatske obale. Možda će se neki sad uvrijediti, ali to je tako. Previše sam puta posljednjih godina čula kako se na turiste žale ljudi koji zahvaljujući njima ostatak godine ne trebaju raditi.

Sigurno kako i stalnim žiteljima Budve nije lako zbog tolike galame i gužve. Ali nisam osjetila ničiju nervozu, nikakav živčani pogled konobara, ništa od onog puhanja koje je sastavi dio odmora u Hrvatskoj.

Neki od njih su podijelili oduševljenje s Rijekom, kad su nas pitali otkud smo.

Priuštili smo si parasailing. Fantastičan osjećaj. Cijene nisu različite od naših i ne mogu reći da znam dovoljno o tome kakva je ponuda gdje, ali mi smo uz savršenstvo i potpuni mir 400 metara u zraku dodatno još više od pola sata uživali u vožnji uvalom.

Pokušali su nam prodati video za 30 eura. Zaboravila sam da smo na Balkanu do tog trenutka. Nismo kupili.

Bili smo na jednodnevnom izletu brodom po Kotorskom zaljevu. Nitko mi nije sjedio u krilu, što je razlika od jednodnevnih izleta na kojima sam inače bila. Mislila sam da će i oni tako, čim sam vidjela masu ljudi kako ulazi na brod bilo mi je slabo. Ali sam se prevarila. Dvoje nas je sjedilo za stolom. Nitko nije došao i rekao da primimo još dva stranca. Vožnja je koštala punih deset eura.

Obišli smo nekoliko lokacija, a posljednjih sat vremena, kada se većina iskrcala, ostalo nas je možda desetak i brod je bio samo naš. Prekrasno. Za deset eura.

Prvi put u životu tada sam i razgovarala s Crnogorcima i obara me s nogu naglasak. Već dugo vremena nije mi bilo tako simpatično slušati ljude kako se deru na svoju djecu „Bogdane, ne zevaj okolo“, „Majmune, ostavi se igrice“ ili hvale hranu „Kako je lepa ova kifla“.

Odmor je prošao prebrzo, kao i ljeto

Odmor je prošao prebrzo, kao i ljeto. Put natrag je trajao. Stali smo u Herceg Novom pogledati zidine starog grada za 2 eura. Stali smo i u Dubrovniku i preskočili zidine za 150 kn.

Ok, jasno mi je kako se ne može usporediti veličina jednog i drugog, ali 300 kn za dvoje ljudi odnosno 400 ako još uza sebe imaju klinca je baš… Dubrovnik. Cijena parkinga u gradu 75 kn po satu. U garažu nismo htjeli ni ulaziti. Cijena parkinga u Budvi je 1 euro po satu, a ako imate volje pronjuškati, tri minute vožnje od označenih mjesta, parking je besplatan.

U Dubrovniku smo stali u nekoj 68 zoni za 10 kn/h i šetali do centra. Srećom, grad nije velik, a nama se nije žurilo. Hamburger u najobičnijem trgovačkom centru van gužve i žamora 80 kn. Nitko ne jede, pitam se zašto. Lignje u restoranu preko 120 kn, a to je, kažu mi, ništa. 10 dkg gumenih bombona 22 kn. Uzeli smo sendviče u Konzumu. Lijepa naša Hrvatska.

Road trip se nastavio do Splita. Hamburger na rivi 90 kn. Nije da me na onom smradu vuklo pojesti bilo što, kamoli hamburger za skoro pa stotku. Prošuljali smo se uličicama u potrazi za nečim što ne vrijeđa zdrav razum. Club sandwich (na slici tost) 75 kn.

Sjeli smo na cugu i dobili popust za domaće. Cijena soka za jedno 6 ili 7 kn veća od „normalne“ (što je poprilično za takav proizvod), a za strance poduplana. Na računu je pisalo kako napojnica nije uključena, prepotentnosti nikad kraja. Split ko Split.

Moj prvi pravi posjet Šibeniku bio je u nedjelju u 4 ujutro. Milina. Nikoga na ulicama, prekrasne kalice, kuće, sve ono što me živciralo kod Splita, u Šibeniku me oduševilo.