(KOLUMNA) BEZ PUDERA Okrećete li se za drugim(a) dok hodate sa svojim partnerom ili partnericom?

Stigla je jesen. Jesen ili „ne znam što bih stavila na sebe“ godišnje doba…

Sunce koje ti se smiješi dok ne izađeš na balkon, a onda se ruga jer si pomislila da je toplo. Ili se kuhaš ili se smrzavaš. Češće se smrzavaš jer ne želiš biti jedna od onih koja sredinom rujna nosi debele jakne.

Optimistično sam izašla ujutro vani u dugoj košulja-haljini i odmrznula se tek poslijepodne pod tušem.

Jesen ili „ne znam što bih stavila na sebe“ godišnje doba. Što bih obula. Vrlo žuljevito. Niti za čizme, niti za otvorene cipele.

Ne volim balerinke, ne mogu cijelo vrijeme provoditi u salonkama, noge su ili hladne ili stisnute u zatvorenim cipelama pa me sve boli. Još nije vrijeme za čizme. Ovo doba je, nešto poput proljeća, vrijeme za najneudobniju obuću u ormaru.

Počela je sezona japanki s čarapama. Prvi pokazatelj jeseni. Još ne odustajem od ljeta i zadnji se tragovi najdražeg mi godišnjeg doba očituju u seksi kombinaciji japanki i čarapa. Zimi nosim klompe, ali se ne dam iz ovog divnog dueta barem još koji dan.

Počela je i sezona svađe oko parkirnih mjesta. Neki dan sam uletjela na parking u spletu okolnosti koji je (vjerujem) iživcirao vozača u crvenom Golfu i osjetila sam da bih izgubila obje ruke preciznim rezom kada bi njegove oči bile laseri.

Sačekala sam da se malo udalji pa izašla iz auta. Imam termin od 7:20 do 7:35 kada je dovoljno rano i dovoljno kasno za pronaći parkirno mjesto u blizini ureda. Prije toga još nitko nije otišao, nakon toga sve je već zauzeto.

Sezona je i psovanja kamiona Čistoće kada od 24 sata na raspolaganju odluče iskoristiti baš onaj sat 7- 8 za isprazniti kontejnere u ionako preuskim dvosmjernim ulicama. Ljeti to nekako lakše preživiš jer na cesti nema gužve. Danas ako ne krenem iz kuće do 7: 10 mogu na Viškovu kampirati pa pronaći parking u Nigdjezemskoj. Još ako mi se u 7: 10 sreća osmjehne i sretnem Čistoću, znam kakav će mi dan biti.

Znam i da „…tek u jesen otkriju boje se krošanja, sve su slične u leto zeleno…“, ali meni su ljetne krošnje draže. Zahvaljujući buri skoro sam s lišćem završila u jarku. Rekla bih da je ovo doba kiša, ali znamo da je u Rijeci svako doba savršeno vrijeme za kišu.

Vrijeme je i za „majke mi, počinjem vježbat“. Samo što ove godine baš ne želim da ostane na riječima jer me od sjedenja bole sve koštice od vrata do trtice.

Popodnevne vježbe želim odraditi s jačom polovicom, ali ujutro bih tako rado bacila nekakvo kvalitetno razgibavanje. Ako netko kojim slučajem zna gdje se u centru grada može jogirati za početnike koji se jedva saginju od nekretanja od 7 do 8, informacija bi mi bila zlata vrijedna.

Mislim na jogu, ne jogging. Mrzim jogging.

Završila je sezona ljetnog škicanja. Čini mi se kako u društvu kolaju dvije neistine na ovu temu. Prva je ta kako odmjeravaju samo muškarci (žene gledaju eventualno druge žene), a druga je da su isključivo žene te kojima smeta kad im muškarac odmjerava drugu ženu. Pokušat ću objasniti zašto tome nije tako.

Prvo, i mi imamo oči kojima vidimo nešto što nam je privlačno. Ovdje namjerno upotrebljavam rječicu što umjesto koga jer, nažalost, većina onoga što nam je privlačno garderoba je žena koje prolaze po Korzu.

Nama nije dovoljno da muškarac ima kratke hlačice ili užu majicu kako bi na njega bacile oko. Zato imamo puno manje toga za vidjeti. Ali ne znači da ne pogledamo. Samo što, za razliku od muškog spola, mi se zaista puno rjeđe okrećemo za ljudima.

Nije da se nikad nije dogodilo, ali netko treba biti „drop dead gorgeous“ kako bih se za njim okrenula. Išla sam u srednju s likom koji je bio takav i za kojim se okrenem svakih pet do deset godina kad ga sretnem jer mi se čini još uvijek takav. Također, žene su puno bolje u neprimjetnom pogledavanju. To što mi eventualno vidimo rijetko se može očitati na našim licima, potrošimo sekundu ili dvije ako je netko atraktivan i nikad se, ali baš nikad, ne okrećemo za tipom dok nas za ruku drži dečko/zaručnik/muž.

Ili ne dođemo oduševljeni svom dečku/zaručniku/mužu s pričom kakvog smo dvometraša sa širokim ramenima i savršenim rukama danas vidjele, pokraj njega sjedile ili s njim pričale.

Možda i jesmo, ali zašto bi, zaboga, to željele podijeliti s partnerom?

Začuđujuće kako muškarci imaju veliku želju tako nešto prepričati svojim djevojkama. Naravno da nam nije svejedno. To nije ljubomora, ako ste unaprijed pretpostavili da smo ljubomorne glupače. Priča je vrlo jednostavna. Zove se poštovanje.

Sad dolazimo do druge neistine. Jedna od najvećih prepirki koju sam imala u ex vezi bila je dok sam sjedila u kinu te „gledala i odmjeravala nekog tipa i nisam se željela maknuti“.

E sad… Ironija u svemu tome, a što je bilo nemoguće za objasniti, je ta da čovjeka nisam ni vidjela nego sam (koliko me pamćenje služi) gledala u neki odjevni predmet gospođe iza njega. Zaista, nisam ga niti doživjela. Da me nije sustigla nepravedna optužba, ne bih bila niti svjesna kako je muška osoba u tom trenutku prolazila pokraj mene. Ali prepirka je trajala.

Isto kao i ona kad sam s frendicom ispustila uzdah na prvu scenu Bradley Coopera u prvom nastavku Mamurluka. Uzdah me proganjao još godinama nakon, Bradley mi nigdje drugdje više nije bio napet, a ja sam se još jednom uvjerila kako sve ono što se isključivo stavlja na teret ženama – nema nikakvog smisla.

Vratimo se na poštovanje. Kada hodam prema paru koji se drži za ruku ili još bolje- gura kolica, a njegov pogled zadržava se na mom dekolteu duže od sekundu potrebnu da nešto istovremeno vidi i zaboravi, dođe mi da se izderem na čovjeka. Pogotovo ako je pokraj njega trudnica. Tada bih ga zatukla njegovom vlastitom rukom.

Nitko nije poginuo od gledanja, istina.

Ali zbog manjka poštovanja, mnogi su pali.

Ako sam se ja našla u neprilici jer sam gledala tipa kojeg nisam ni pogledala, to je očiti dokaz da funkcioniramo relativno slično. Pogledaj i nastavi dalje. Pogledat ću i nastavit ću dalje. Ako sam ja ta koja se neće okrenuti za Jasonom Momoom kada prođe pokraj nas jer me ti držiš za ruku i nešto mi pričaš, imaj minimum pristojnosti da učiniš isto za mene.

Kad si sam, okreći se. Kad si s frendovima, okreći se. Nemoj fućkati jer me to sramoti iako nisam tamo. Nemoj nabacivati glupe komentare jer… ne. To što gledaš ne znači da ćeš s nekim završiti u krevetu. To što ja gledam ne znači da ću završiti u nečijem krevetu.

Ali kad si sa mnom pokušaj ne tiltati kad prođe zgodna žena. Suzdrži se od toga da me držiš u zagrljaju i okrećeš se za nekim. Radije me pusti. Ako mogu ja, možeš i ti.

Većina žena bila je i na drugoj strani ove priče. Ako nismo nadobudne egotriperice, vidjeti muškarca koji se u tebe zapiljio dok je pokraj svoje žene, jednako je odbojno.

Priča je vrlo jednostavna.

Zove se poštovanje.

Bez pudera by Kira Nerys

Pročitajte i ostale kolumne “BEZ PUDERA”:

(KOLUMNA) BEZ PUDERA „…nama je lepo, taman kako smo zaslužili!“

(KOLUMNA) BEZ PUDERA Porcija u Budvi i porcija na Koblerovom – pogodite gdje sam ostala gladna?

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Živimo u svijetu šupaka – evo u koje ih kategorije svrstavam!

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Imam prijateljicu koja ima fantastično dupe

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Muke po kupaćem kostimu…

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Ovo je hitno! Želi li netko kineskog hrčka s Marčelja?

(KOLUMNA) BEZ PUDERA „Jedna tegobna riječka priča (2)“: Ovo je priča o hrvatskom zdravstvu!

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Jedna tegobna riječka priča o jednom tegobnom pobačaju