Nedavno sam, pišući životopis, uvidjela kolike mogućnosti laganja otvara takva vrsta pisanja, ili bolje rečeno, koliko se mogućnosti godinama povećavaju. Mladost je buntovna i svježa, puno je tu svjedoka pa su ruke vezane i mašta jednostavno mora pričekati sve ono što si htio, želio ili propustio.
S godinama, životopisi postaju bogatiji, otmjeniji i impozantniji, ne samo zato jer su se neke stvari morale dogoditi i jednostavno su morale biti odrađene, nego zato jer je sve manje svjedoka koji su živi ili željni opovrgnuti napisano.
Štafeta
Npr. bez straha mogu u svom životopisu napisati da sam davne 197i neke u ime škole ili grada na sletu, koji se svake godine održavao na riječkom stadionu, nosila štafetu . I tko to može opovrgnuti? Kao prvo, malo tko se toga sjeća, ja sa recimo jedva sjećam sleta, a kamoli osobe sa štafetom, dakle to sam komotno mogla biti ja. Oni koji su je doista nosili, neće biti sigurni, ipak je to bilo davno, mislit će da su pomiješali godine pa im je bolje šutjeti, jer bi ih još netko mogao nazvati ishlapjelima. Oni koji se točno i precizno sjećaju i koji su o tome itekako vodili računa, danas su ionako promijenili strane i prave se da se ne sjećaju ničega pa šute. Dakle svjedoka nema.
Stručni skupovi
Mogu npr. ispuniti cijelu stranicu svog životopisa nazivima stručnih skupova kojima sam prisustvovala. Tko će to provjeravati? Ok, zadnjih je godina sve skupa umreženo, na raznoraznim stranicama mogu se naći podaci svih sudionika skupova i tu valja biti precizan, ali prije samo 5-6 godina, toga nije bilo. Dakle, mogu se razbacivati svim znanim i neznanim skupovima. Mogu čak ići tako daleko i smišljati imena stručnih skupova koji nisu nikada održani, a ja sam ih eto tako silno priželjkivala i zazivala i sada su tu. U mom životopisu.
Memoari
Kad mi za nekih 20-ak godina padne na pamet pisati memoare, moje će mogućnosti biti neograničene. Djetinjstvo je neiscrpan izvor laži. Mojih vršnjaka više neće biti, oni koji požive, bit će senilni i nemoćni, bez želje da se obračunavaju s nekakvom megalomanskom lažljivicom.
Laži radi spašavanja žive glave
Ako nešto mrzim, onda je to laž. Lažljivci su za mene niža bića. Daleko od toga da i sama ne lažem ponekad. Iako je lakše prešućivati, ali i to je jedan od oblika laži. Postoji nekoliko vrsta laži.
Prva kategorija laži su – laži radi spašavanja žive glave. Dakle, ulovljen si in flagranti s ljubavnikom/ljubavnicom – lažeš, spašavaš se, spašavaš vezu, brak, obitelj, imovinu. Takvu laž donekle razumijem pod uvjetom da se javlja rijetko, recimo jednom u 10 godina, pod uvjetom da onaj koji laže doista spašava živu glavu, ne uživajući pritom u laži.
Poželjno bi bilo da dotična osoba istinski pati jer mora lagati, i da na koncu izvuče pouku. E onda se ta laž može i treba oprostiti.
Laž zbog mira u kući
Potrošio si više nego si trebao, prešućuješ ili malo smanjuješ iznos. Sretni su manje-više svi, onaj koji laže, dobio je što je htio, slagani ne zna ništa pa se oko ničeg ne živcira, prava harmonija i idila. Ova laž ima smisla ako je sporadična i ne prelazi u naviku. Svakome povremeno trebaju sitna zadovoljstva i spoznaja kako je nekom bezazlenom laži nekoga nadmudrio, a sebe usrećio.
Laž zbog viših ciljeva
Nakon trosatnog sjedenja kod frizera, najbolja prijateljica dolazi s pitanjem o svojoj novoj frizuri. Frizura je očajna i grozno joj stoji, em je loše ošišana, em izgleda duplo starija. Ima li smisla reći istinu? Naravno, nema. Niti ona može promijeniti to što ima na glavi, niti će se zbog istine osjećati bolje. Vjerojatno je i sama svjesna užasa koji joj se dogodio, sada samo treba riječi utjehe, dakle laž.
Najgori su ti govoritelji istine koji nerijetko misle kako je časno i pošteno u ovakvim slučajevima ne lagati. Ustvari, oni su sadisti i zagovaratelji samo jedne, tj. svoje istine. Na koncu,je li bitno sviđa li se meni nečija frizura, haljina ili fasada kuće, moje mišljenje sve to neće ili ne može promijeniti, može samo uništiti trenutak i načeti nezadovoljstvo koje već negdje tinja i samo čeka jednu riječ da se rasplamsa.
Patološke laži
Sljedeće kategorije uglavnom spadaju u patološke laži i teško ih je logički razvrstati. Sve one imaju zajednički nazivnik, izgovarane su kao svakodnevna, silna potreba za laganjem, a jedini je razlog njihova izgovaranja bolesno zadovoljstvo kojim izgovaratelji usrećuju sami sebe, a usput unesrećuju poneku kolateralnu žrtvu. To su banalne, besmislene laži izgovarane jednom davno kao nasušna potreba, da bi s vremenom izrasle u obrazac ponašanja. Te osobe obično i ne znaju da lažu. One lažu i dok razmišljaju. Toliko sami sebe uvjere u neke laži da one nakon određenog vremena to jednostavno prestaju biti. Pritom se ne zadovoljavaju uobičajenim lažima jer im to naprosto više ne donosi zadovoljstvo, produbljuju svoje priče vješto ih gradeći i oblikujući u čitavu životnu priču u koju su upali do grla, a kada bi i htjeli, više se ne bi mogli iščeprkati. Ljudi oko njih imaju dvije mogućnosti. Ili ih prihvatiti takve kakvi jesu ili pobjeći na daleko i sigurno mjesto.
Ako padne samo jedna karta…
Kada takvim ljudima predočiš njihovu laž, dokažeš je nekim pokusom, teoremom…oni je ionako neće prihvatiti. Učinit će nešto puno jednostavnije. Okrenuti stvar u svoju korist i drugoga okriviti za laž. Jer ako padne samo jedna karta, ona za sobom povlači i ostale, a to je kraj šarade. Ako jednom naiđu na nekog doista moćnog zagovaratelja istine kojega neće moći nadmašiti svojim izvježbanim uvjeravanjima, jednostavno će pobjeći i nitko za njih više nikada neće čuti. Pronaći će novo okruženje, potpuno nevino i čisto u kojem će moći graditi kulu ispočetka…i tako unedogled.
Svatko tko je ikada pomislio da od takvog lašca može napraviti iskrenog čovjeka, grdno je pogriješio. Lažac to ostaje i nakon smrti. Laž je ljepša od svake druge, čovjeku poznate ovisnosti, bezbolna je, ne ostavlja posljedice na konzumentu, ali uništava sve oko njega.
Životopis u formi kraćeg romana
Vraćam se ponovno svom životopisu koji je potpuno istinit, ali nema veze sa mnom. Kako stvoriti sliku o samome sebi, a ne izgovoriti niti jednu laž? Toliko suhoparnih, nezanimljivih podataka obilježava moj život da se sama sebi čudim kako sam preživjela do sada toliko se dosađujući. Jednom sam vidjela životopis čovjeka koji je tek diplomirao. Moj u ovom trenutku ima 4 stranice, njegov neizmjerno više. Mislim da ni Hemingway u svojoj zreloj dobi ne bi uspio toliko nakititi svoj životopis pod uvjetom da ga je ikad poželio napisati.
Čovjek se vjerojatno silno mora voljeti kada je u stanju s 25 godina napisati životopis u formi kraćeg romana. Kada sam se prvi put zapošljavala, moj je životopis imao pola stranice, a bio je ispisan najvećim mogućim rukopisom (tada još nije bilo ovih strojeva) i drago mi je da nisam sačuvala kopiju jer bi danas stajala pohranjena na sigurnom mjestu skupa s fotografijama mojih porođajnih muka koje je en face slikala moja mama.
Starenje otvara prostor laganju
Starenje definitivno otvara prostor laganju. Svjedoka je sve manje, a slika o samome sebi svakim dana sve monumentalnija. Poguban spoj. Sve što smo ikada željeli postići, a nismo, može postati stvarnost, bez posljedica. Jednom kada nešto napišemo, to nešto opovrgava sve ono što nije napisano bez obzira što je napisano laž. Sada sam dovoljno stara da shvatim da su veći dio povijesti napisali lašci. Jesu li lagali kiteći svoj životopis ili iz nasušne potrebe za laganjem, uopće više nije bitno. Laž je među nama, duboko ukorijenjena u našu povijest i u našu svijest, upravo pišući neki budući životopis, ljepši i bogatiji od onog što se događa sada.
Piše: Tamara Šoić
