Kažu da je pomidor voće, a ne povrće. To je jako utješno, naime voće ne volim, a ovim saznanjem ispada da sam najveći ljubitelj voća.
Postoje dvije vrste pomidora. Dobri pomidori i loši pomidori.
Postoje pomidori koji glume pomidore. To su oni koji se cijele godine mogu naći u trgovačkim centrima, besmisleno su skupi, svi su «na oko» i na milimetar isti, neke su čudne narančastobljedunjave boje i odvratni su.
Osim što su odvratni i kradu identitet pravim pomidorima, njihov okus nema sličnosti niti sa jednim drugim voćem i povrćem.
Ukratko, oni okusa nemaju.
Možda ih je lijepo vidjeti u salati, dakle njihova je funkcija isključivo estetske naravi.
Neću ulaziti u to sadrže li sve one zdrave sastojke koje pravi pomidor ima, ali to je tako svejedno jer ih ionako ne jedem.
Postoje i oni mini pomidori, popularno zvani pomidorini ili cherry rajčice.
I oni glume prave pomidore, ali puno uspješnije od ovih gore spomenutih varalica.
Pune su ih voćarne cijele godine, i kad me ulovi baš ona neutaživa želja za pomidorima, oni su sasvim dostojna zamjena.
Okus odgovara, ali izgled uništava čaroliju.
Krasni su oni kao dekoracija, dodatak raznim jelima, ali nije to to.
Dođu kao neka utješna metadonska terapija za one kojima je pomidor potreban poput heroina pa se tješe tim cherryjima dok (kao ja ) čekaju ljeto.
I onda dolaze ONI.
Kraljevi ljeta, i razlog zbog kojeg bih željela da ljeto traje 12 mjeseci.
Kada toliko voliš pomidore kao ja, i jedeš samo zato da bi uz nešto (nebitno što) maznuo jedan sočan pomidor, onda te iste pomidore znaš u dušu.
Kao prvo, nepravilnog su oblika – nisu jednojajčani blizanci poput onih beskrajno dosadnih i na prvi pogled lijepih grapolo rajčica. One samo služe zavaravanju naivnih i još nedovoljno iskusnih, budućih obožavatelja.
ONI su nepravilni, ponekad čak i oku nelijepi, a ono što ih odaje, mjesto je na kojem se nalazi peteljka.
Prošarano je finim, zelenim, nepravilnim prugama.
Koji se put te pruge znaju protezati duž cijelog pomidora.
Izvanjski miris nije nikakva garancija (oh da, grapolo su me bezbroj puta znale zavarati upravo tim svojim sočnim mirisom, ali čim prepoloviš to krasno voće, miris negdje neobjašnjivo ishlapi i odjednom shvatiš da si preveslan ).
Cijena ONIH pomidora nije nikakav pokazatelj. Kako često odstupaju od onoga što neiskusno oko ne razumije i ne razaznaje, cijena je koji put niža od očekivane.
Ok, uvijek se nađe neki domišljat trgovac pa takvom pomidoru doda onaj čarobni izraz koji otvara vrata i srce svake domaćice – «domaći», ali viđala sam ja te domaće na voću i povrću na kojem ni kašeta, u kojoj se nalaze, nije domaća.
Ali kad dođe trenutak u kojem će nož razotrkiti sve tajne, manjkavosti ili veličanstvenost opjevanog voća (teško se nosim s ovim izrazom), zavaravanje nestaje.
Unutra je sve ono što smo priželjkivali i što nam je vješt trgovac, ovaj put iskreno, obećavao.
Ono zeleno srce (tako obično nazivamo jezgru iliti sjemenje pomidora) mora biti tamno zeleno, hladetinsato pokretno i mokro.
Kada ga razrežemo na kriške, ta će se jezgra vrlo teško zadržati na mesnatom dijelu pomidora, ili će u najboljem slučaju labavo stajati.
Onaj zatomljen miris, sada će odjednom prsnuti svom svojom snagom sačuvanom u toj divnoj, enigmatskoj unutrašnjosti.
I taj je pomidor dobar za sve, za salsu, za salatu, za onaj brzinski obrok u kojem ćemo ga «smazati» s jajima na oko ili nešto jednostavnijom kombinacijom – paštetom.
On je miris ovog ljeta i svih naših davnih ljeta.
Ne znam kako, ali ta je zelena jezgra svakom svojom sjemenkom uspjela zadržati poneko ljeto mojega djetinjstva, onako mudro, proračunato, djetinje i Proustovski, kako samo jedan običan, zreo pomidor zna.
Piše: Tamara Šoić
