Psihološki profil dječaka ubojice nešto je što i na prvi pogled drastično odudara od svega što smo do sada saznali nakon masovnih ubojstava u SAD-u i ostatku svijeta
Gotovo mjesec dana nakon masakra u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, motivi 13-godišnjeg dječaka ubojice jednako su nejasni kao i prvog dana. Njegov zastrašujuć i užasan čin bez presedana godinama će biti predmet istraživanja psihijatara i kriminologa, piše Blic. Ipak, jedna stvar već je sada jasna: svijest se do sada nije susreo sa zločincem kao što je on.
Tinejdžer iz Beograda u usporedbi s masovnim ubojicama iz povijesti ističe po tri detalja i nekoliko osobina koje nisu viđene u sličnim masakrima. Prvenstveno, po uzrastu; zatim po nekarakterističnom psihološkom profilu koji drastično odudara od drugih masovnih ubojica, ali i po svom ponašanju u minutama neposredno nakon masakra.
Detalj 1: Najsurovije dijete masovni ubojica u povijesti
Među svim masovnim ubojicama mlađim od 14 godina, što je u Srbiji zakonska granica ispod koje dijete ne može kazneno odgovarati za zločin bez obzira na okrutnost i broj žrtava, nitko na svijetu nikada nije ubio toliko ljudi koliko dječak iz Beograda – deset žrtava (devetero kobnog 3. svibnja u školi, dok je deseta žrtva preminula nekoliko dana kasnije u bolnici od posljedica ranjavanja).
Prema dostupnim neslužbenim podacima, u povijesti je samo 19 masovnih ubojica u vrtićima, školama i na fakultetima usmrtilo više ljudi od njega. U tom mračnom društvu, dječak ubojica sa svojih je 13 godina daleko najmlađi. Po godinama su mu najbliži Dimitrios Pagourtzis i Tim Kretschmer, masovne ubojice iz škola u Santa Feu (SAD), odnosno Winnendenu i Wendlingenu (Njemačka), ali oni su u trenutcima zločina imali 17 godina.
Detalj 2: Odudara od svih masovnih ubojica
Psihološki profil dječaka ubojice nešto je što i na prvi pogled drastično odudara od svega što smo do sada saznali nakon masovnih ubojstava u SAD-u i ostatku svijeta. Prema dosad poznatim informacijama, dječak ubojica natprosječno je lijepo dijete, uspješan u školi, nije problematičan niti je pokazivao bitno bizarno ili drastično asocijalno ponašanje.
Treba pritom imati na umu da je proučavanje profila školskih masovnih ubojica ‘disciplina u povojima’. Najdalje su u njoj odmakli Jillian Peterson, docentkinja za kriminologiju na Sveučilištu Hamline i James Densley, profesor kriminalističke pravde na Sveučilištu Metro State.
Peterson i Densley su prije četiri godine započeli isstraživanje koje je financiralo Ministarstvo pravosuđa u SAD-u, tijekom kojeg su sastavili bazu podataka o svakom masovnom ubojici od 1996. koji je ubio četvero ili više ljudi na javnom mjestu, te svakom napadu vatrenim oružjem u školama, radnim mjestima i mjestima za molitvu od 1999. godine. Sastavili su također detaljne biografije 180 napadača, razgovarajući s njihovim supružnicima, roditeljima, braćom i sestrama, prijateljima iz djetinjstva, kolegama s posla i nastavnicima.
Većina napadača nije preživjela masakre, ali petorica koji jesu razgovarali su s Peterson i Densleyem iz zatvora. Istraživači su također intervjuirali nekoliko ljudi koji su planirali masovna ubojstva, ali su odustali. Njihovi nalazi, objavljeni 2021. godine, otkrivaju zapanjujuće sličnosti među počiniteljima svim masovnih ubojstava, ali i brojne upadljive razlike u onome što znamo o dječaku ubojici iz Beograda.
Peterson i Densley navode da kod masovnih ubojica ovog tipa postoji jasan predložak.
“Čini se da je osnova u traumi u ranom djetinjstvu, bilo da je riječ o nasilju u obitelji, seksualnom napadu, samoubojstvu roditelja ili ekstremnom zlostavljanju. To dalje ide prema osjećaju očaja, izolaciji, samopreziru, često i odbačenosti od strane vršnjaka, a zatim postaje prepoznatljiva krizna točka u kojoj se (potencijalni masovni ubojice) počinju ponašati drugačije. Ponekad imaju i prethodne pokušaje samoubojstva”, kazao je Peterson u intervjuu za Politico.
S druge strane, ono što se zna o dječaku iz Beograda je da trenutno nema naznaka, a kamoli dokaza, o traumi u ranom djetinjstvu, nasilju u obitelji, seksualnom napadu, samoubojstvu roditelja ili ekstremnom zlostavljanju. Možda u njegovom odrastanju postoji nešto što je zasada skriveno, ali u dosadašnjem tijeku istrage još nisu isplivale informacije o tome. Trenutno također nema naznaka niti dokaza da je dječak pokazivao stanje očaja ili samoprezira. Nije pokušavamo samoubojstvo, koliko je poznato.
Dječak ubojica se u posljednje vrijeme izolirao i zatvarao u svoju sobu, koju je dijelo sa sestrom, ili se zaključavao u toaletu stana, kako je policiji posvjedočila njegova majka. Ipak, iz iskaza majke ne može se zaključiti da je takvo ponašanje bilo na ozbiljnijem nivou od uobičajene tinejdžerske faze. Istovremeno, zasada ne postoje informacije da je u školi ili u društvu vršnjaka u kontinuitetu iskazivao slično asocijalno ponašanje.
Jedina karakteristika koja dječaka ubojicu čini sličnim ostalim masovnim ubojicama je njegov osjećaj odbačenosti od strane vršnjaka. U šestom razredu požalio se majci da ga vršnjaci nisu pozvali narođendan, a smetalo mu je i što ga zadirkuju jer puno čita, a ne zna dobro igrati nogomet. U tom periodu zatražio je promjenu smjene kada krene u sedmi razred, jer mu sredina nije odgovarala. Međutim, čak ni to nisu tinejdžerska ponašanja koja u nekom trenutku i u određenoj mjeri nije iskusila većina roditelja te, iako jesu stvari za brigu i reakciju, nisu alarmi koji bi ukazivali da se radi o potencijalnom masovnom ubojici. Možda će daljnja istraga otkriti neke detalje iz dječakova djetinjstva, ali zasada je očito da drastično odudara od uobičajenog profila počinitelja masovnog zločina.
Detalj 3: Ponašanje u minutima nakon masakra
Prema neslužbenim podacima, 23 osobe u povijesti počinile su masovna ubojstva 10 ili više osoba u vrtićima, školama i na fakuletetima diljem svijeta. Od toga, 17 napadača se poslije masakra ubilo, njih troje su uhićeni tijekom bijega ili sukoba s policijom, dva napadača su ubijena u sukobu s policijom, a samo jedan se poslije masakra sam razoružao, mirno sjeo i osobno pozvao policiju da dođe po njega. Taj jedan upravo je dječak iz Beograda.
Istraživači Peterson i Densley kažu da su masakri u školama najčešće i ‘činovi nasilnog samoubojstva’, jer se ogromna većina napadača na kraju ubije. Njihovo istraživanje pokazalo je da masovni ubojice u gotovo svim slučajevima organiziraju masakre kao svoj završni čin, kao odlazak sa scene u velikom stilu te ne samo kako bi ubili druge, nego kako bi i sami na kraju bili ubijeni.
Nasuprot svima njima, dječak ubojica kobnog je jutra krenuo u školu s jasnom namjerom da nipošto ne bude ubijen. Poslije masakra planski je pozvao policiju i prijavio sam sebe, sjeo, ispraznio oružje, rastavio ga, očito u namjeri da prvim policajcima na mjestu tragedije ne bi dao niti najmanji povod da ga ubiju, čak niti u zabuni, prenosi Net.hr.
